Za Jovana Dučića danas nije važno da li je ostao vječiti neženja, a ostao je. Nije značajno ni da li je imao vanbračnu djecu, a imao je.
Nije bitno ni to da li je bježao u Sofiju sa udatom majkom troje djece, koja je upravo zbog toga kasnije izgubila pravo na viđanje svoje djece, a bježao je. Nevažno je da li je zbog sposobnosti ljubavnika dobio vilu koja je danas srpska ambasada u Mađarskoj, a dobio je. Niko ne zarezuje ni to da li se kao diplomata tukao zbog nekakvog skandala u Ženevi, a tukao se.
Ono što je za istoriju književnosti i srpsku kulturu bitno jeste da je svoje bogato životno i prije svega čitalačko iskustvo ostavio u poeziji.
Dučić je mnogima zanimljiv i kao ličnost – njegova diplomatska karijera i uspjesi kod žena u svijetu čine ga intrigantnim, a neosporan kvalitete poezije najpoznatijim, ako ne i najboljim srpskim pjesnikom.
Rođen je 17. februara 1874. godine u Trebinju.
Dučićev otac, Andrija, bio je trgovac. Umro je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine i pokopan u Dubrovniku. Kad se porodica preselila u Mostar, upisali su se u trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađao je u Sarajevu 1890-1891. Kratko je studirao na raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama.
Iz tih razloga, Dučić je stavljen pod istragu, onda, u maju 1894. vlasti su ga protjerale iz grada. Odmah nakon izgnanstva, pjesnik nije mogao pronaći gotovo nikakvu nastavnu službu, pa je bio zaposlen u manastirskoj školi u Žitomisliću.
Kao učitelj radio je u Mostaru od 1895. do 1899. godine. U društvu sa Šantićem stvorio je književni krug i pokrenuo časopis “Zora”. Gotovo deset godina proveo je u Ženevi i Parizu. Za to vrijeme održava veze s prijateljima mostarskih pisaca, upoznaje Skerlića u Parizu, sarađuje s mnogim novinama i časopisima (Letopis, Zora, srpski književni glasnik). Od godine 1907. zaposlen je u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije, a već tri godine kasnije imenovan je za atašea u misiji u Carigradu.
Iste godine odlazi na isto mjesto u Sofiji. Od 1912. do 1927. služio je kao sekretar, ataše, a zatim kao misionar u misijama u Rimu, Atini, Madridu i Kairu, te kao delegat u Ženevi u Društvu naroda. Tada je bio privremeno u penziji. Dvije godine kasnije vratio se u Kairo.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a 1931. godine izabran je za redovnog člana.
Dučić je imenovan prvim jugoslovenskim veleposlanikom u Bukureštu 1937., a do raspada Jugoslavije bio je zamjenik ambasadora u Madridu.
U vrijeme invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. Jovan Dučić je bio istaknuti zastupnik Kraljevine Jugoslavije u Madridu.
Tokom Drugog svjetskog rata među prvima je ukazivao na zločinačku prirodu ustaške Nezavisne Države Hrvatske i stravični genocid nad Srbima.
Nakon što je Španija priznala NDH prekidom diplomatskih odnosa sa Jugoslavijom, Dučić se povukao u neutralni Portugal, u Lisabon, a nakon toga bježi u Sjedinjene Države u grad Geri u saveznoj državi Indiana, gdje je živio njegov rođak Mihailo.
Od tada pa do smrti dvije godine kasnije vodio je organizaciju u Ilinoisu (koju je osnovao Mihailo Pupin 1914.), zastupajući srpsku dijasporu u Americi. Za to vrijeme pisao je pjesme, političke brošure i novinske članke na koje je uticalo stanje u Jugoslaviji i stradanje srpskog naroda.
Jovan Dučić umro je 7. aprila 1943. u Geri, a 2000. godine ispunjena mu je posljednja želja, da bude sahranjen u rodnom Trebinju.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.