Sezona koju igraju Denver Nagetsi je već istorijska, ali je, nakon utiska poslije prvih 48 minuta finala protiv Majami Hita, potrebno da se dogodi pravo čudo pa da ekipa iz Kolorada, predvođena Nikolom Jokićem, ostane bez prve titule u istoriji.
U svjetlu Jokićevog briljiranja, seriju za titulu protiv ekipe sa Floride otvorio novim tripl-dablom, ponovo je postao aktuelan tekst koji je momak iz Sombora napisao za portal “The Player’s tribune” prije sedam godina, tačnije 14. aprila 2016. godine.
Denver upisao istorijsku pobjedu nad Majamijem uz novi tripl-dabl Nikole Jokića
A taj tekst, koji ćemo prenijeti u ijcelosti, počinje onako, baš jokićevski:
“Za mene se uvijek sve vrtjelo oko konja…“
A u nastavku… Šta da kažemo sem – uživajte:
– Uvijek sam volio košarku, ali kad sam bio mali, čak i dok sam imao 13 ili 14 godina, išao sam na trke konja. Nisam čak ni trenirao toliko. Išao sam u štalu, bio dječak iz štale. To je bio moj život. Trkao sam se. Ne profesionalno, ali amaterski. Čak sam jednom bio četvrti. Bio je lijep hobi.
Košarku sam ozbiljno počeo da treniram svakog dana tek u svojoj posljednjoj godini u rodnom Somboru. Lijepo mesto, možete da ga izguglate. U sjevernoj Srbiji. Shvatio sam da mogu da živim od košarke. Može da mi bude posao i ljubav u isto vrijeme. Znao sam da mogu da budem dobar, nisam znao da mogu da dođem do NBA, možda u Evropi.
Tokom odrastanja, gledao sam reprezentacije, jer kad ste dijete u Srbiji, to vam je cilj. Nisam toliko pratio NBA jer su te utakmice u tri ili četiri sata ujutru. Kada je Youtube postao popularan imao sam oko 15 godina, gledao sam Medžika (Džonsona) zbog njegovih pasova, i Hakima (Abdul-Džabara) zbog njegovih kretnji u reketu, i Džordana jer je Džordan.
Medžik Džonson o Jokiću: On mijenja košarku pred našim očima
Ali kad sam bio dijete, najviše sam gledao svoju braću. I oni su igrali košarku. Imali smo neke terene u našem gradu. Kad god su igrali, ja bih gledao još dok sam bio beba, sa cuclom u ustima. I miješao sam njihove stilove. Jedan je talentovan, drugi je veoma snažan. Ja sam i malo talentovan, i malo snažan.
Naš stan je bio veoma mali. Imali smo dvije sobe, kuhinju, kupatilo. Bili su tu moji mama, tata, dva brata i baka. Uvijek je bila puna kuća. Moja braća, rođaci, zapravo, ali u Srbiji ih zovemo braćom, su takođe dolazili. Uvijek je bila puna kuća ljudi, i uvijek smo se izmotavali okolo. Bili smo luda djeca. Pravili smo dosta buke.
Čak smo imali mali koš u našem stanu, i moja braća su igrala sa mnom dok sam bio mali. Komšija, koji je bio u stanu ispod, je uvijek dolazio da se žali zbog buke.
Kada sam počinjao da igram, bio sam veoma debeo, a nisam bio toliko visok. Igrao sam i centra, i plejmejkera. Driblao sam loptu preko cijelog terena. Igrao sam iz zabave, znate? Ali kad sam napunio 16, osjetio sam da zaista mogu da igram. I tada sam otišao iz svog malog grada Sombora u veći grad, Novi Sad.
Šek poručio Jokiću: Ti zaslužuješ sve pohvale ovog svijeta, želim da upoznam tvoju braću
U Srbiji, igrate za klub i idete u školu, razdvojeni su. Nije kao u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje igrate za tim vaše škole. Ali, svake godine sve škole u Srbiji imaju jedan turnir. Igrao sam za svoju školu u Novom Sadu, i osvojili smo turnir.
Svoje prve dvije utakmice u većoj, juniorksoj ligi odigrao sam dobro. Klub iz Beograda Mega me je vidio i pozvao me, i ostali su u kontaktu te polusezone. Sljedeće sam već otišao u Megu.
Evropa i NBA su totalno različita košarka. Kad vidite rezultat u Evropi, on je tipa 50-58. Ovde imate po utakmici 100 ili 120 poena. U Evropi se igra veoma jaka odbrana. Ako tim ubaci 80 poena, to je loša odbrana.
Mi samo želimo da igramo dobru odbranu. U napadu imaš slobodu da napadneš ako si slobodan. Svako može da šutira. Ako je do kraja napada ostalo 20 sekundi, možeš da šutiraš ako si otvoren. Trener je želio da igramo odbranu i onda trčimo, trčimo, trčimo… Ali… Nismo bili toliko dobri u odbrani. Bili smo veoma talentovano i mogli smo da postižemo poene, ali nismo mogli da branimo.
Evo koje rekorde je Jokić postavio u istorijskoj pobjedi nad Majamijem
Bili smo u finalu Kupa Radivoja Koraća protiv Crvene zvezde. U Evropi, pogotovo u Srbiji, navijači su ludi, pogotovo na utakmicama protiv Zvezde i Partizana. To su dva najveća kluba ogromne istorije u Srbiji. Kad igraju jedni protiv drugih, to je “derbi”. Igrao sam u Ouklandu, San Antoniju, Oklahomi, i Juti. Juta Džez ima dobar domaći parket. Ali, u Evropi ima više strasti, ja mislim. To je njihov život, biti navijač nekog kluba.
Protiv Zvezde, cijela dvorana je bila protiv nas. U tunelu si, čuješ samo “dum, dum, dum” sa bubnjeva i baš je intenzivno. Bila je neka izmaglica u dvorani, navijači su vrištali, navijali cijelu utakmicu.
To je bilo ludo, jer smo bili najmlađi tim. Nisu nas znali. Svi su nas prozivali, a ja sam bio u fazonu “Čak nas ni ne znate! Ubijeđen sam da ne znate naših 12 igrača na parketu”.
Čak sam promašio šut za pobjedu. U tom trenutku, pomislio sam “Au, čovječe! Promašio sam šut za trofej! Prvi u istoriji kluba”. Bio sam neraspoložen, ali nisam o tome razmišljao nakon te večeri.
Pogodiću sljedeći.
Svaki mladi igrač iz Evrope, to je poput tradicije, moraš da igraš dve godine u Evroligi, pa da ideš u NBA. Ali ja nisam razmišljao o NBA prvo. U drugom dijelu moje posljednje sezone, razgovarali smo nešto sa Nagetsima. Mislio sam da mogu da prođem jer sam mlad. Mogu da se razvijam kao NBA igrač, ne kao igrač iz Evrope.
Mada, zapravo, spavao sam dok su me Nagetsi draftovali.
Moja braća su slavila uz šampanjac i zvali su me, javio sam se, ali nisam slušao. Samo sam mu rekao “Daj, čovječe, spavam”, i spustio sam slušalicu. Tako da sam saznao ujutru.
Nisam mislio da će to da bude velika stvar. Mislio sam da su me draftovali i da ću ostati još godinu dana u Evropi. Nisam mislio da ću odmah ići u NBA.
Barselona, jedan od najboljih timova Evrope, je dolazio da me gleda, i odigrao sam najgoru utakmicu karijere. Mislim da sam ubacio tipa četiri poena, i možda je to bio znak da Evropa nije za mene. Na kraju sezone, Nagetsi su me pozvali i rekli da me žele u timu.
Iznenada, sve se promijenilo. Sve.
Svlačionice, treninzi, teretane, ljudi. Imamo fazon deset trenera. Tip igre sa mnogo trčanja. Pogotovo za velike igrače, ako trčiš brzo, bićeš dobar u ovoj ligi.
Najbolji dio su putovanja. U Megi, putovali smo autobusom i po deset sati. To nije dobro za velike momke poput mene.
Sad, sve se svodi na avione.
Čak i igra je drugačija. U Evropi se igra četiri puta po deset minuta. Ovde četiri puta po 12 minuta. Praktično, imamo jednu četvrtinu više nego u Evropi.
Ono što se kod mene nije promijenilo je strast.
Vidjeli ste nekoliko puta da me drugi igrači povuku ili uhvate za nogu. Volim taj tip igre na košarkaškom terenu. Tako igramo u Srbiji. Prošle godine, postigao sam koš uz faul, i počeo sam da urlam od uzbuđenja. Protivnik me je gurnuo, pao sam, napravio kolut. Moji saigrači su uletjeli i počela je tuča zbog mene. To želim da nastavim da radim. Ne da se bijem, već da unesem tu strast u igru. Ne želim da košarka bude samo posao. Samo želim da zadržim tu strast.
Bolja je od trkanja konjima – napisao je Jokić prije sedam godina, ni ne sanjajući da će sedam godina i mjesec i po dana kasnije biti na sjajnom putu da Denveru donese prvu titulu u istoriji kluba.
nova.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.