Tog dana 21.1.1918. čulo se na sve strane samo veselo i oduševljeno klicanje: “Naša Banjaluka je slobodna”, “Bratska oslobodilačka vojska nam dolazi”, “Živjela srpska vojska, živio kralj Petar oslobodilac”.
Bilo je to oduševljenje kakvo se ne pamti i kakvo se samo u istorijskim razmacima ponavlja. Bilo je to oduševljenje koje prelazi u delirijum, u kojem je učestvovao cijeli jugoslavenski narod, sva plemena i sve vjere.
Tog trenutka bilo je sprovedeno jedinstvo naroda i jedinstvo države, bez državno-pravnih ceremonija i formalnosti. Uzrok tome je bio to što je nacionalno oslobođenje ispod tuđinske vlasti naš narod stajalo mnogo krvi.
Na mnogim bojištima pali su njegovi najbolji vitezovi, div-junaci.
Ostavljali su svoje mile i drage u gradovima i pitomim selima, i pošli na frontove da se bore za slobodu svog potlačenog naroda. Sloboda je došla u vrijeme kada se mislilo i kod neprijatelja s veseljem pričalo, da je sve svršeno, da je Srbija uništena i da se nikada neće podići. Na radosnu vijest, koja se pronijela munjevitom brzinom kroz Banju Luku, da srpska oslobodilačka vojska dolazi, tog dana je na hiljade i hiljade građana, bez razlike na vjeru i pleme izašlo na željezničku stanicu da je što ljepše ukrasi i zaspe cvijećem oslobodioce i junake.
Po prvi put poslije dugo godina na mnogim domovima u Banjaluci zalepršale su se narodne zastave. Triimena braća, hitala su ruku pod ruku, razdragani na željezničku stanicu pred svoje vitezove. Кada je voz stigao, tek poslije podne, kojeg su Banjalučani očekivali prijepodne, s bedema stare tvrđave pozdravili su ulazak vojnika. A desetine hiljada građana, đece, majki, đevojaka klicalo je na sve strane i priredilo oduševljene ovacije vijesnicima slobode.
Vojska je došla pod komandom majora Dragoljuba Bajalovića, komandanta Prvog bataljona 13. pješadijskog puka “Hajduk Veljko”. Njega je na stanici pozdravio kratkom dobrodošlicom predsjednik novoizabranog Narodnog vijeća sveštenik Nikola Кostić, a odmah i podnačelnik Pavo Grgić, ponudivši mu so i hljeb. Predsjednik Narodnog vijeća, Nikola Кostić, stupajući pred majora Bajalovića sa suznim očima koje su odavale neograničenu radost i ljubav što u Bosni ponosnoj, u Mrkonjićkoj krajini vide velike oslobodioce i pozdravio ga riječima:
“Željno očekivana, braćo, dobro nam došli. Vjekovi su vas izgledali, gusle su vas dozivale, hrabri junaci ginuli s imenom vašim na usnama, mnoge su se ruke potajno širile, da vas prime u zagrljaj. I, eto, ispunjen je dugo sanjani san. Prvi put stupa noga srpskog vojnika na tlo krvave Кrajine, hajdučko konačište Petra Mrkonjića, blagoslovene neka su vaše stope. Procvjetaće njive i livade, propjevaće šume i lugovi, zaigraće kolo braće od tri imena i tri vjere, zaoriće se himna slobode, silna, gromka, nikad ne čuvena.
Vi, junaci, koji nosite rane s nebrojenih krvavih bojišta, čija je plemenita krv tekla za slobodu našu, hodite u naš zagrljaj. Ostalo je još jakih mišica da vam pomognu dogradnju velike domovine. I sestre vaše, čiju neograničenu ljubav uživate, došle su da vas okite cvijećem, da vam izraze sestrinsku miloštu, miloštu u pjesmi opjevanu kakve ravne u svijetu nema. Mala je ljudska riječ u ovom času gđe istorija govori.
Suviše su silni osjećaji da bi ih mogla usta izraziti. Mada bi srca naša izvadili, ona bi vam pokazala trzaje naše velike radosti”.
I dok je Кostić izgovarao ove dirljive riječi, nepregledna masa neprestano je oduševljeno klicala: “Živjela srpska vojska, živio kralj Petar Oslobodilac”.
Ljubinko Spasojević/SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.