S osmjehom na licu, uz diple, tu na Kovačevića mlinu dočekao nas je Todor Subotić Tošo. U Ervenike se rodio, život proživio, tu je i sada da u osmoj deceniji života, diplama unese bar malo radosti u ovom dijelu Bukovice. Za mlin ispred kojeg se sretosno vezuju ga najlješe uspomene, a nekako se čini se ovdje i danas živi, ponajviše od uspomena. Eh kako su to bila lijepa vremena, zbori na početku priče naš domaćin.
– Ja sam tu dolazio kao dječkić, sa nekih desetak dvanaest godina mljeti. Gonio sam brašno na magarcu. Bez magarca ništa, kroz smijeh će naš sagovornik prisjećajući se vremena prošlih. Znala je biti noć, i bude me i strah, jer sam bio mali, ali nije se moglo reći neću, nastavlja priču naš sagovornik, tu ispred Kovačevića mlina.
– Moja generacija, nosila je košuljice. Sve do negdje petnaest šesnaest godina. Tetka je znala šiti, za vrijeme Drugog svjetskog rata, šila je partizanima uniforme, i ona mi je sašila prve gaće, ja sam tada najsretniji bio. Zakrpe, pa njih je bilo svih boja, ali tako je bilo i dobro bilo. To su bila neka dobra vremena, kojih se eto i sada rado sjetim, veli pomalo sa sjetom Todor Subotić Tošo, dodajući da niko ne zna šta se desilo sa ljudima koji su nekada imali malo i bili zadovoljni, a danas imaju puno i opet nisu.
Poželjeli smo da čujemo priču o mlinu, kojeg danas posjećuju na hiljade turista iz cijelog svijeta. Nema ih odakle nema, od Srbije do zapadne Evrope, Amerike i Australije zbori Mirko Kovačević Mek iz Ervenika. Na početku pripovijeda nam o nadaleko čuvenom Kovačevića ili ti Šarića mlinu kako ovdje znaju reći.
– Moja majka je Kovačević. I nadimak Šarić, tako da je pravi naziv ovog mlina Šarića mlin. Imao je više vlasnika, uglavnom ljudi su se dogovorili i tačno se znalo kada je čiji red, jer je to mnogima bio jedini način zarade. Ali eto ovdje često sredinom ljeta presuši Zrmanja, evo sada u Mokrom polju ima vode, ovdje nema, a nizvodno dole u Žegaru, isto i sada ima vode, što znači da je Zrmanja prava ponornica, kaže Mirko Kovačević.
Mlin se neko vrijeme, na žalost više ne koristi. Vrijeme je napravilo svoje, sa sjetom zbori naš sagovornik, ljudi sada većinom uzimaju gotovo brašno. A i poljoprivreda se danas jako malo radi, tako da danas ljudi žito na meljavu nose u Knin ili Žegar. Mlin danas služi isključivo u turističke svrhe. Tu imamo ljude koji su taj posao fino razvili i dovode turiste, to su uglavnom strani turisti,
Zapjeva se bome ovdje na obali Zrmanje počesto, veli sekretar drušva „Korijeni Bukovice“ iz Ervenika, Zlatko Perak. Putnici namjernici i turisti vole vidjeti ovu ljepotu. Jer ko bi brate ovome odolio, veli naš sagovornik, govoreći nam kako je išla ta cijela priča sa kulturno umjetničkim društvom i koliko su i sami doprinijeli promociji ovog kraja.
– KUD Korijeni Bukovice osnovano je 2019. godine. Počeli smo sa svojim idejama, pripremili programe, sa predstavom Bukovačka svadba koju ste snimali u Strmici otišli smo u Italiju, i tamo smo osvojili prvu nagradu, i onda su kola krenula polako, kaže Zlatko Perak.
Ovo mjesto, Šarića mlin, nam zapravo može simbolizirati sudbinu ovog kraja i težak život koji je uvijek ovdje vladao, i veliku energiju koja je trebala svakog od nas da bi se savladao svaki dan, kaže poželjevši nam dobrodošlicu u ovaj dio Bukovice, Predrag Burza, načelnik opštine Ervenik.
– Mi danas ovdje imamo prazno korito. Zrmanja tu presuši zbog raznoraznih okolnosti iako su tu početkom ljeta bile poplave, a u drugom momentu upravo Zrmanja daje oazu koja daje nadu za puno toga. To je sudbina ovog kraja koji je vijekovima prolazio kroz teške trenutke. Iako smo mi odolijevali na ovim prostorima stoljećima, brojnim nedaćama, ipak u ovom istorijskom momentu došlo se do toga da smo populacijski gledano, na najnižem mogućem nivou, kaže Burza.
Ljudi sa ovog kraja su naprosto takvog kova, da koliko god im bilo teško ili loše, nikada ne padaju u depresiju. Ovaj narod ovdje zna samo za borbu. Ta borba nikada nije bila laka. Ni u ona najstarija vremena, pa ni danas, veli Burza.
– Ja ću vam slobodno reći da gledamo na svijetao način. Istorija pamti svakakve trenutke. U istoriji življenja svakog naroda pa i našeg. Ono što jednog dana izgleda nemoguće, već sutradan bude itekako moguće. Mi gledamo svoju šansu ovdje kroz one elemente koji su nam dostupni. A nije nam puno toga dostupno, jer se nalazimo na zaštićenom evropskom prostoru koji se zove Natura 2000. što znači da se mi možemo baviti sa pet stvari: ugostiteljstvo, turizam, stočarstvo, poljoprivreda i obnovljivi izvori energije, reče Burza navodeći da upravo u svemu ovome, Ervenik danas vidi svoju šansu.
Tu na obali Zrmanje, ispred Kovačevića odnosno Šarića mlina srećemo Gaju Radmilovića. Kaže često ovdje dolazi sa prijateljima, putnicima namjernicima, slučajnim prolaznicima, starim drugovima, sve u želji da se divani po naški i ako Bog da i zadipla.
– Znači osnovni dio od kojeg se sastoje diple su u stvari mješina. Ona mora biti jareća. Ukras je muški. I imamo kljove od divlje svinje. Diple su se, inače, svirale na razne načine, one su u stvari jedan razgovor, jer to nije običan instrument. To je instrument koji je prenosio između ostalih i ljubavne poruke. Ja znam za priču da je jedan samouki diplar, svojevremeno partizanskoj vojsci slao poruke diplama, koliko se prema njima kreće kamiona sa italijanima i koliko vojnika ide na njih. I poslije je kažu čak i dobio penziju zbog toga – veli naš sagovornik zadiplavši nam na kraju balade.
Tako se uz diple i ojkan na samom kraju, pozdravismo sa našim domaćinima. Tu na obali Zrmanje koja i ovog ljeta bijaše usahla, tu ispred Kovačevića, Šarića mlina, sve u želji da se ponovo vidimo, da još poneku priču o Erveniku ispričamo, onako kako to samo narod u Bukovici ispričati zna. I onako kako samo narod ovdje putnika namjernika dočekuje, uz iće i piće, i obavezno ojkan koja, kako samo on to zna razagli srce i dušu.
Ljubinko Spasojević/Srpskacafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.