„Bojim se da je ovo početak kraja mnogim privatnim predškolskim ustanovama”

E ovako. Vlasnik sam privatne predškolske ustanove. Prije toga sam čovjek, dijete siromašnih roditelja, žena u kreditu. Taj vrtić je nešto najvrednije što imamo moja porodiica i ja. Ne materijalno, nego ljudski, emotivno i tradicionalno. Niko mi ga nije dao niti poklonio. Ali da krenemo od nekog početka.

Prije četiri goodine sam dobila ideju, otvorila vrtić i živjela svoje snove. Sve ono što sam zamislila uspjela sam pretočiti u jednu malu porodičnu priču prepunu pažnje i ljubavi. Cilj vrtića je bio rad sa ukupno 30-oro djece. Danas ih ima 38-oro i to je maksimalan kapacitet. Pored toga u vrtiću je šestoro zaposlenih. U ove četiri godine zadesile su me korona, povećavanje minimanlne plate četiri puta, poskupljenje hrane četiri puta, istjerivanje na ulicu od nadobudnih zakupodavaca, snalaženje, briga, odgovornost, muka, iskušenja i strah. Ali nikada odustajanje. U ove četiri godine nije bilo pomoći pri otvaranju, niti pri mijenjaju lokacije, nije bilo pomoci u koroni. U ove četiri godine otišlo je mnogo vaspitača, neki za boljim uslovima, neki u druge zemlje, neki su odustajali od profesije. Pa svako malo kontaktiraj Zavod za zapošljavanje, agencije za zapošljavanje i sve društvene mreže koje imaš. Na kraju dobiješ dva do tri vaspitača na razgovoru za posao koji je jedan od najodgovornijih. Nemaš izbora i nemaš mogućnosti da biras po kvalitetu. Ali da ne bude sve u kukanju, ovaj posao je i jedan od najljepših poslova koje možes raditi. Osmijeh djece koja rastu sa vama od njihovih šest mjeseci, njihovi prvi koraci, prve riječi, pjesmice, slova čine nas porodicom i stvaraju uspomene za cijeli život. Ta dijeca su dio mene, a pogotovo dio moje majke koja u vrtiću provodi deset sati svakodnevno kao i oni. E sad zamislite ostavite svoje dijete iza zatvorenih vrata i sigurni ste da je ono sigurno, srećno, ispunjeno, sito, presvučeno, izvedeno vani, čisto, nasmijano. Ima li to cijenu?

Nisu sve privatne predškolske ustanove iste, nije kvalitet isti i nemojte nas u isti koš stavljati. Obzirom da je ova branša drugačija, konstantno se kod formiranja cijene pominje društvena odgovornost. Da li se preispituje društvena odgovornost drugih privatnika koji zgrću milione? Ovdje bogaćenja nema, bar kad govorim o onima koji rade korektno. Dobit je na nivou jedne plate a odgovornost je ogromna. Da li znate da na evidenciji Zavoda za zapošljavanje trenutno u Banjaluci postoje dva do tri vaspitača? Da li znate i da vam vaspitači mogu tražiti konstantno povećanja plata obzirom da su struka i kvalitet u deficitu? Da li znate da kad objavite konkurs prijave se pedagozi, medicinski radnici, socijalni radnici, učitelji koji su u dvocifrenom broju bez posla? Da li znate da Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju predviđa samo rad diplomiranim vaspitačima? Izuzev ovoga mogu se zaposliti pedagozi na šest mjeseci ali se moraju nakon toga prekvalifikovati. Prekvalifikacija košta 4000 KM a nemate garanciju da će radnik ostati. Ne podržavam nikakvo neopravdano poskupljenje u bilo kojoj oblasti, ali ne podržavam i da se vlasnici predškolskih ustanova poistovjećuju i blate. Malo ko je zaista ušao u meritum stvari. Na ovaj način možemo dovesti samo do zatvaranja predškolskih ustanova jer sav trud kao da se ne vidi. Pa predškolske ustanove su jedan od najvažnijih stubova društva, podržimo ih bez prepucavanja. Grad mora razumjeti da je jedino rješenje povećati subvencije, Ministarstvo prosvjete i kulture mora razumjeti da se zakon treba izmijeniti, a roditelji moraju razumjeti da su im pojedini vlasnici prijatelji, da ovdje bogaćenja nema, da ne traže konstantne zamjerke jer nam povjeravaju ono najvrednije. Ja bar znam kako se u mojoj predškolskoj ustanovi radi i nikada ne bih mijenjala način rada. Mnogo je tu truda i odricanja koji se često i ne vidi. Ukoliko se sistemska rješenja ne urade, bojim se da je ovo početak kraja mnogim predškolskim ustanovama.

Jelena Bojanić, osnivač P.U. „Kod bake“

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.