Postoji neka čvrsta, neraskidiva nit između redakcije dokumentarnog serijala “Putoakazi” i svih dobrih domaćina koji su nas svih ovih godina, ugostiti znali, koji su nam svoje životne priče ispričali. I nigdje nismo došli samo jednom.
Tako smo ove godine uoči Božića pokucali na vrata Marka Jovanića iz Suvaje Donje u Lici, sve u želji da zajedno Badnjak usječemo. Da to je onaj Marko koji se vratio na svoju rodnu grudu, na svoju djedovinu, jer nije mogao gledati kako ono što su stotinama godina njegovi preci krčili i obrađivali propada i zarasta u korov. I zato se vratio, ognjište obnovio, i živi onako kako se ovdje danas živjeti može, ali mu je srce puno jer zna da je svoj na svome. Inače i ovdje, u Lici prkosnoj, ovdje u Suvaji Donjoj, uoči Božića, na badnji dan usjeca se Badnjak. Običaji jesu drugačiji od sela do sela, od kraja do kraja, ali ono osnovno se zna, kaže na početku priče naš domaćin Marko Jovanić
– Na Badnji dan, ujutru rano, prije izlaska sunca, usijeca se Badnjak, donosi se kući. Onda se Badnjak nasloni na kuću, dok čeljad u kući ustaju. Sprema se posna hrana. Po mogućnosti samo na hljebu i vodi. Riba. I tako. Ja sam ove običaje zapamtio od babe i djeda. Koliko sam zapamtio, toliko I ja danas pokušavam te običaje i sam poštovati – kaže Marko.
Djetinjstvo je bilo lijepo, prelijepo, prisjeća se naš domaćin, Marko Jovanić. Osnovnu školu pohađao je u rodnoj Suvaji:
– Sjećam se škole, bila su to lijepa vremena. Sjećam se prvih učitelja, naravno. Meni je učitelji bio stric, tako da se dobro sjećam – kroz smijeh zbori Marko.
Onda se desio – rat. Sa nepunih deset godina bio je prinuđen da kao i hiljade njegovim komšija, prijatelja, rodbina, spakuje ono najosnovnije i pravac izbjeglištvo. U Srbiji je završio osnovnu školu, srednju, i Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Dolazi sve češće u rodni kraj, a prelomilo je kaže to što u Srbiji nisu uspijevali riješiti svoje stambeno pitanje.
– Vraćamo se 2012. godine. Ovdje je bilo sve uništeno. Bila je obnovljena samo ova kuća gdje je živio djed. Sve ostalo je bilo srušeno i spaljeno. Ali onda malo o malo, korak po korak smo radili. Vrijedno. Bilo je često teško, ali smo koliko toliko uspjeli. Bavim se stočarstvom. Imam 18 krava, dvadesetak koza. Onda prodaš tele pa nešto malo zaradiš poa kupiš neku mašinu, i tako. Podsticaje sam dobijao od 2016, nisam uspio na te Evropske fondove, dva puta sam pokušao ali nisam prošao -kaže Marko, napomenuvši nam se da i pored svega radi još i u obližnjem ribnjaku.
– Šta je presudilo da ostanem ovdje? Pa gledajte možda će zvučati glupo, ali ja sam najsretniji kada se svojim vratima zatvorim u svoju kuću. Uđeš u svoja četiri zida, pa kako je tako je, ali tvoje je – zbori Marko dok mu se grlo steže. Na pitanje, hoće li, i pored svega ipak ostati na rodnoj grudi Marko odgovara:
– Svakako da ostajem ovdje, na svojoj očevini. Nema mrdanja samo naprijed – kaže Marko.
Nakon što se ispričasmo i Badnjak usjekosmo, odlučismo do crkve otići. Tu u Suvaji Donjoj nalazi se hram Vaznesenja Gospodnjeg, hram koji i dan danas okuplja vjernike pravoslavne. Ovaj hram pravoslavni sagrađen je 1878. godine. Podaci govore da je čak stotinjak godina ranije ovdje bio stari hram. Daans se ovdje služi redovno na hramovnu slavu, na Vaskrs, te u prvu subotu oko prvoga jula, kada se na ovom području desio strašni zločin u Drugom svjetskom ratu. Sa narodom, stradala je i crkva ovdje, više puta je obnavljana., a narod Suvaje i Srpsko narodno vijeće podigli su spomenik žrtvama ustaškog zločina iz Drugog svjetskog rata
Potom odlazimo na vrelo Une. Naime, nedaleko odavde izvire jedna od najljepših rijeka na Balkanu. Una. Jedna – jedina. Kaže nam Marko da bi ovaj kraj mogao postati prava turistička atrakcija kada bi se oni koji bi to trebali, samo malo više tome posvetili. Na kraju, Marko nas vodi kod svojih kumova. To su Vekići. Dobro se poznajemo, jer smo prije nekih pet šest godina i kod njih sjajnu priču zabilježili, i svima nam je bilo drago što se ponovo vidimo.
– Drago mi je što ste ponovo u ovom dijelu Like. Eto bili smo zajedno prije nekoliko godina. Kako nam ide? Pa gledajte, mi pokušavamo da neke svoje zacrtane ideje ostvarimo. Samo je pitanje vremena, za godinu, dvije ili pet ali nastojimo da ono što je bilo zacrtano i ostvarimo – kaže Đuro Vekić.
Inače Vekići se bave poljoprivredom. Imaju stotinjak koza, desetak goveda i petoro konja. Rade kažu i uslužne djelatnosti čišćenja snijega u zimskom periodu.
– Radimo puno. Od jutra do mraka. Može li se preživjeti? Mora. Radimo puno. Redovno izlazimo na konkurse i natječaje. Mi smo uspjeli proći na dva konkrusa iz Evropskih fondova, tako da sada imamo pune ruke posla -kaže Đuro Vekić pohvalivši kuma Marka, koji kako kaže isto puno radi i svojski se trudi da ispod ove nebeske kape pronađe svoju koru kruha.
Tako to na kraju i jeste ovdje. Lika je to moj ti brate, borba je velika za svaku koru hljeba, ali ko radi taj mora imati. Stoga se na kraju priče pozdravismo sa našim domaćinom Markom poželjevši mu sve najbolje za Božić i predstojeću Novu godinu tradicionalnim pozdravom Mir Božji Hristos se rodi, i obećasmo da ćemo jednog dana, eto, ponovo doći.
Ljubinko Spasojević/SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.