Prije pet godina za 100 maraka u BiH moglo se kupiti otprilike dva kilograma teletine, deset litara ulja, pedeset vekni hljeba i još bi ostalo za kafu. Danas za tu istu svotu novca može se u korpu staviti samo jedan kilogram teletine, četiri do pet litara ulja, dvadeset pet do trideset vekni hljeba. A kafa? Zaboravite.
Tako se sve češće ironično može čuti da, ko je nekada jeo hljeb s korom, danas uglavnom jede koru bez hljeba. Ostaje nejasno kako jedna kifla danas kod nas košta kao i kroasan u centru Pariza. Došlo je neko čudno i neizvjesno vrijeme da je bolje jesti unaprijed. S druge strane, iako je hrana sve skuplja, trgovci ne gladuju.
NAJGORI U REGIONU
Ono što je interesantno, ali i zabrinjavajuće, jeste da je BiH prva u regiji po veličini procentualnog rasta cijena hrane od 2020. godine pa do danas i on se kreće od 70 do 80 odsto. U Hrvatskoj je to 45 odsto, u Srbiji između 50 i 60 odsto, u Crnoj Gori od 55 do 65 odsto, u Albaniji 67, a u Sjevernoj Makedoniji oko 60.
Ono što dodatno zabrinjava jeste što je ovaj trend prisutan i dalje, odnosno kupovna moć postaje sve manja. To je posebno vidljivo u slučaju hrane, koja je postala najdominantnija stavka potrošačke korpe.
Što se tiče vrijednosti – troškovi hrane nekada su činili tridesetak odsto potrošačke korpe, a danas čak 50 i oni iz mjeseca u mjesec rastu. Da je tako, potvrđuju i posljednji podaci da je inflacija hrane u avgustu ove godine iznosila 9,2 odsto, što je čak tri do četiri puta više nego na nivou Evropske unije.
KAKO SMO POSTALI REKORDERI
Ekonomisti smatraju da je glavni razlog ove negativne anomalije to što domaća poljoprivreda nije u stanju da podmiri sve potrebe stanovništva, te se ogromne količine hrane uvoze. Ukazuju da sigurno postoji i takozvano kartelsko ponašanje vlasnika trgovačkih lanaca, ali i snažan uticaj uvozničkih lobija.
Vjeruju da je prisutna i velika pohlepa kod trgovaca, jer je hrana nešto bez čega se ne može, što se onda i zloupotrebljava, ali i dodaju da ovdašnje vlasti mnogo toga tolerišu i gledaju kroz prste, jer više cijene znače i veće prihode od PDV-a, pa samim tim i punije budžete.
Ekonomista Igor Gavran skupu hranu vidi kao kombinaciju globalnih faktora, domaće zavisnosti od uvoza i pohlepe trgovaca. Kako kaže, iako su cijene energenata pale, cijene hrane ostaju visoke. Ukazuje i da su marže u trgovinskim lancima nekoliko puta veće nego u Evropi, što, prema njegovim riječima predstavlja “bezočnu pljačku” građana.
Dio poskupljenja, dodaje, može se opravdati i rastom minimalne plate, ali većina je ipak rezultat pohlepe, a ne realnih troškova. Kada je u pitanju odgovornost vlasti, smatra da je i ona dobrim dijelom zaslužna za trenutno stanje, jer ne štiti potrošače.
Slično mišljenje ima i ekonomista Zoran Pavlović. Kako kaže, od 2020. vrijednost potrošačke korpe je skočila za 70 odsto, dok su plate porasle samo 50. Kao glavne probleme vidi zavisnost od uvoza i nedostatak domaće proizvodnje.
Navodi da BiH zanemaruje podršku domaćoj poljoprivredi pa je zavisna od uvoza, što čini cijene ranjivim na globalne poremećaje. Smatra i da nedostatak radne snage samo pogoršava situaciju.
– Novac gubi vrijednost, a cijene životnih namirnica, kao što su meso, mlijeko i žitarice, teško će se vratiti na raniji nivo. Potrebno je jačanje platežne moći i bolja politika podrške proizvodnji. Živimo u ludim vremenima, u eri koju će preživjeti samo oni koji imaju hranu, vodu i energiju – poručio je Pavlović.
OD MESA DO MLIJEKA
A šta se od hrane najviše uvozi? Prema posljednjim podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, to su i dalje meso i mesne prerađevine. Najveći udio čini svježe ili rashlađeno goveđe meso, za koje je u prvih sedam mjeseci ove godine izdvojen oko 381 milion maraka.
Ovaj sektor, inače, bilježi trgovinski deficit od oko dvije milijarde maraka, što predstavlja oko 32 odsto ukupnog spoljnotrgovinskog deficita BiH. Nažalost, iako imamo dobre uslove za proizvodnju voća i povrća, i ove dvije stavke već tradicionalno čine značajan dio prehrambenog uvoza, baš kao i mliječni proizvodi. Sve navedeno, zbirno gledajući, dovelo je do toga da BiH ne odskače negativno samo među komšijama već i ako se pogleda malo šira slika – evropska.
Trenutni troškovi hrane za jednu osobu čine od osam do 10 odsto plate u Njemačkoj, od devet do 11 odsto u Austriji, 10 – 12 u Francuskoj, dok u BiH to iznosi između 20 i 25 odsto. U Njemačkoj se za prosječnu platu može kupiti oko 3.000 litara mlijeka, u Austriji oko 2.800, u Francuskoj oko 2.500, a u BiH samo oko 626 litara, kao da krave daju benzin, a ne mlijeko. Prema Evrostatu, indeks cijena hrane u BiH je 60 odsto prosjeka Evropske unije, ali kupovna moć je manja od 30 odsto tog prosjeka.
PLATE I KUPOVNA MOĆ
Nažalost, rast plata nije uspio da u istom tempu isprati sva ova negativna inflatorno-prehrambena kretanja u prethodnom petogodišnjem periodu. Istina, u posmatranom periodu, od 2020. godine pa do danas, došlo je do značajnog procentualnog, ali i novčanog rasta prosječnih ličnih primanja sa oko 950 na 1.579 maraka, ali on nije bio ni približno dovoljan da u potpunosti pokrije i sve veće budžetske rupe koje pravi svakodnevna kupovina hrane.
Drugim riječima, životni standard u pogledu kupovne moći za hranu pogoršan je i taj novčani jaz postao je još veći i problematičniji.
Tokom prošle godine rast plata je donekle pokrio sporo odlazeću inflaciju, poboljšavajući kupovnu moć za nekoliko procenata, ali tokom 2025. inflacija hrane i usluga pojela je uvećane koverte i kućne budžete, pa je realna kupovna moć ponovo stagnirala i pala.
Prema podacima Ujedinjenih nacija i analizama koje su uradili, oko 17 odsto stanovništva u BiH nalazi se na granici siromaštva. Sve ovo dovelo je do promjena u potrošačkim navikama, gdje mnogi građani smanjuju kupovinu ili biraju jeftinije alternative. To je posebno vidljivo kod porodica u kojima radi samo jedan član domaćinstva ili kod onih penzionerskih, gdje se život svodi na puko preživljavanje od danas do sutra, ako kojim slučajem djeca ne pomažu.
VEĆA BARA, VEĆE CIJENE
Prema posljednjim podacima ovdašnjih saveza sindikata, jednoj prosječnoj četvoročlanoj porodici danas je neophodno bar 3.430 maraka da podmiri svoje osnovne životne potrebe. Osnovne! Ništa pored toga.
Pomenuta suma, inače, predstavlja minimalne troškove za dvije odrasle osobe i dvoje djece – jedno u osnovnoj, jedno u srednjoj školi, bez nekakvog, uslovno rečeno, luksuza, ali sa pokrivenim hranom, stanovanjem, obrazovanjem i zdravljem. Uzimajući u obzir trenutni iznos prosječne plate, on danas ne uspijeva pokriti ni polovinu vrijednosti ove korpe, kako je nazvana – sindikalne potrošačke.
Ovo znači da čak i prosječna porodična zarada, na primjer ako oba roditelja rade, vrlo često ne može pokriti sve osnovne životne troškove, posebno u većim gradovima gdje su i cijene nešto više. To je posebno vidljivo u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru i drugim većim sredinama, u kojima su životni troškovi veći za 10 do 20 odsto od onih prosječnih, dok u ruralnim i manjim sredinama oni znaju biti manji za deset do 25 odsto.
VELIKE RAZLIKE
Doduše, treba pomenuti i da su plate nešto veće od prosječnih u gradovima od onih u drugim, manjim sredinama. Na vrhu su Sarajevo i Banjaluka – u kojima se nalaze sjedišta zajedničkih institucija, veliki broj javnih kompanija, međunarodnih institucija i predstavništava ino-kompanija.
Prema nekim procjenama, prosječna plata u ova dva grada ide i preko 2.000 maraka. Ono što je interesantno jeste da je u vrhu ove liste i opština Stanari, gdje su prosječna primanja veća od onih na nivou BiH, a što je rezultat jedne velike inostrane investicije – otvaranja rudnika i termoelektrane. Razlika između najviše i najniže prosječne plate, gledano po naseljenim sredinama, iznosi čak 75 odsto.
Nažalost, i dalje je veliki broj onih koji rade za takozvani minimalac. Ova kategorija ljudi, odnosno radnika, svojim platama ne može pokriti ni trećinu sindikalne potrošačke korpe. A takvih radnika je između 25 i 30 odsto.
Ovaj procenat uključuje prije svega zaposlene u realnom sektoru, posebno u industrijama poput trgovine, uslužnih djelatnosti, tekstilne industrije i građevinarstva, gdje je minimalna plata najčešća zarada. Primjera radi, u “Željeznicama Republike Srpske” oko 90 odsto zaposlenih se vodi na minimalcu.
ŠTA JE NORMALAN ŽIVOT
I dolazimo do kraja – koliko bi uopšte novca bilo potrebno za normalan život jedne prosječne četvoročlane porodice, a što ne podrazumijeva samo potrošačku korpu? Ako se sve uzme u obzir, pa i jedan odlazak na more ili planinu, sabere i podvuče crta, za normalan život potrebno je minimum oko 4.500 maraka.
Prema grubim matematičkim i statističkim procjenama – samo od pet do osam odsto porodica u BiH ima prosječna mjesečna primanja, odnosno kućne budžete veće od pomenute svote novca.
Prevedeno na demografski rječnik – to je između 45.000 i 70.000 porodica, odnosno tek 250.000 ljudi može reći da može sebi obezbijediti koliko-toliko normalan život. Ostatak – e, to je već pitanje.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.