Izlijevanje i nošenje dvije velike svijeće u Jadru i susjednoj Rađevini na Veliki četvrtak, teške više od 50 kilograma, dužine do dva metra, koje su u narodu poznate i kao ratarske ili oračke, jedinstven je i nesvakidašnji običaj u pravoslavnom svijetu.
Jadar je zavičaj, a Tršić rodno mjesto oca srpske pismenosti Vuka Stefanovića Karadžića.
Region, u oblasti grada Osečina, nalazi se u dolini rijeke Jadar i ograničen je Vlašićem, Cerom, Gučevom i Sokolskim planinama.
U avgustu 1914. godine, tokom Prvog svjetskog rata, ovdje je bila velika bitka između austrougarske i srpske vojske, poznata u istoriji kao Cerska bitka. Srpska vojska je u ovoj bici porazila Austrijance. Tada je nastala čuvena pjesma “Marš na Drinu”.
Rađevina je oblast dolinom Jadra povezana sa Mačvom i Panonskom nizijom, a zajedno s Azbukovicom čini Gornje Podrinje.
To je pretežno brdsko-planinski kraj, pun šuma i pašnjaka ispresijecanih bistrim i brzim rječicama. Najveći vrh u brdskom dijelu je Rožanj na Sokolskoj planini, visok 973 metra. Po Vuku Karadžiću, Rađevina je bila knežina na desnoj obali Drine, između Loznice i Sokola.
U prvoj polovini 19. vijeka Rađevina je bila srez sa 34 sela i varošicom Krupnjem kao središtem.
Tradicija izlijevanja i nošenja svijeća ovdje je veoma duga, viševjekovna. Ne zna se tačno kada su ratari Tršića, Korenite, Zajače i Piskovca, sela koja pripadaju oblastima Jadra i Rađevine, počeli praviti svijeće od čistog voska i kao svetinje ih donositi manastiru.
Jadrani pretpostavljaju da je to bilo davno, kada je njihove pretke na to natjerala neka velika nevolja, rat, kataklizma, suša, glad ili nešto slično. Jednu prave domaćini Tršića i Korenite, a drugu Zajače i Piskovca.
Sakupljanje voska
Vosak počinju prikupljati odmah iza Božića kako bi ga bilo dovoljno do Velike srijede, kada se svijeće izlijevaju. Za jednu svijeću potrebno je stotinu kilograma voska.
Domaćinstvo koje nema voska daje novac, pa ga onda zajedno kupuju.
Pravljenje svijeća je poseban doživljaj i dani u kojima se izlijevaju i nose su praznik za sva ratarska domaćinstva u Jadru i Rađevini, a posebno u Tršiću, Koreniti, Zavlaci i Piskavcu. Praznik nad praznicima, kao i sam Vaskrs, bilježi u svojim putopisima Tihomir Nestorović, hroničar podrinjskog kraja.
Nikolaj, arhimandrit u manastiru Tronoša, najčuvenijoj nemanjićkoj zadužbini, kaže da mještani ova četiri sela svijeće prave u strasnoj sedmici.
Na Veliki četvrtak Jadrani i Rađevci svijeće nose od kapele posvećene Svetom Pantelejmonu i od izvorišta Devet Jugovića. Nose ih najbolji ratari, mladi i dični ljudi koji kao kraljevske štitonoše svečano i pobožno, korak po korak, idu ka svojoj svetinji. Za njima vjernici i gosti.
Poslije kraćeg zadržavanja, unose ih u crkvu manastira Tronoša. Nesvakidašnja je to svečanost i za seljake, težake i ratare koji vjeruju da će imati rodnu i plodnu godinu.
Unošenje svijeća
Čin unošenja svijeća u manastirsko dvorište i obnošenja oko svetinje prati mnoštvo naroda, koje se već od jutra, na Veliki četvrtak, okuplja u Tronoši. Kada se oglase crkvena zvona, povorka sa svijećama ispred kapele kreće ka manastirskim dverima. Prvo se pristupa osveštavanju svijeća. Jedna se postavlja pred ikonom Isusa Hrista, a druga pred ikonom Svete Bogorodice.
I u samom manastiru, pod njegovim svodovima i pred ikonostasom, ratarske svijeće su impozantne. Ukrašene su nacionalnom trobojkom, a oko sebe šire miomiris voska.
Plamen obje svijeće, koje se pale na Veliki petak i gore, uoči i na sve velike svetkovine, do idućeg Velikog četvrtka, uvijek je ujednačen, miran i zlatne je boje, jer se i fitilji za njih posebno pripremaju i ispredaju.
I ove proste 2026. godine sve je već spremno za livenje i nošenje tronoških ratarskih svijeća. I ove godine 9. aprila tačno u 16 časova na Veliki četvrtak, nakon što ratari pronesu svijeće oko kapele posvećene Svetom Pantelejmonu, istovremeno će stići pred manastirske dveri.
Nezavisne novine
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.