Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju osudio je 2004. generala VRS Radislava Krstića za saučesništvo u genocidu.
To je ujedno bila i prva presuda Haškog tribunala u kojoj se decidno spominje genocid, a ta presuda kasnije je poslužila i Međunarodnom sudu pravde u Hagu da u sporu BiH protiv Srbije zločin u Srebrenici okarakteriše kao genocid, ne osuđujući Srbiju za ovo najteže krivično djelo. Nažalost i na njihovu sramotu neki “novinari” i “ugledni kolumnisti” ne znaju da naprave razliku između ove dvije pravosudne institucije.
Dakle, i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde su presudili da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid i koliko god se bilo koji Srbin tome protivio i to ne prihvatao, to je “nesporna pravna činjenica”, kako je prije deset godina rekao i sam predsjednik Srpske Milorad Dodik. Dakle, počinjen je genocid i oni koji su za njega odgovorni treba da odgovaraju, a što se mene lično tiče, treba da trunu u paklu i ne postoji nikakvo “ali”.
A treba da trunu u paklu zato što su jedan slobodarski narod sa duboko ukorijenjenim osjećajem za slobodu i pravdu i sa imanentnim antifašizmom svojim nedjelom ili zločinačkim djelom doveli u situaciju da više od dvije decenije mora da se brani od optužbi da je genocidan, da su svi Srbi genetski zločinci i da za genocid u Srebrenici snose kolektivnu odgovornost.
Poslije gore pomenute izjave i priznanja genocida, predsjednik Srpske Milorad Dodik kasnije je u dnevno-političke svrhe dao niz dijametralno suprotnih izjava, ali u nekoliko njih je i suština cijele priče o Srebrenici.
A rekao je: – Nemam ni najmanju namjeru da minimiziram zločin u Srebrenici, ali je nemoguće da to bude motiv za generalizaciju krivice i osudu Srba kao genocidnog naroda. Ne mogu nerođena srpska djeca biti kriva za nešto što je bilo prije deset-petnaest godina. Ne mogu i neće biti. A potom: – Propaganda pokušava stvoriti sliku da su svi Srbi potencijalne ubice u Srebrenici. Srbi nikada u prošlosti nisu pravili nedjela, naprotiv, ponašali su se viteški, a ne kukavički, kako su se ponijeli u Srebrenici. Ja ne pravdam taj zločin, to je bilo apsolutno nepotrebno. Ti pripadnici vojske ništa nisu učinili dobro za srpski narod, to je urađeno iz vlastitih razloga. Republika Srpska se kroz funkciju predsjednika izvinila za taj čin.
I time je rekao sve, a na stranu i na njegov obraz to što je to predsjedničko izvinjenje Dragana Čavića iz 2004. godine, koje bez imalo sumnje, a pogotovo sa ove vremenske distance predstavlja državnički potez, kasnije perfidno koristio u unutrašnjoj političkoj borbi.
Znači ne postoji nikakva kolektivna odgovornost i sva nastojanja, htijenja i želje političkog Sarajeva uz podršku “ljutog pera” prezimenjaka Nikoletine Bursaća da je nametnu su uzaludna. Srbi nisu genocidan narod i ne treba im nikakva katarza. Kao što ne postoji kolektivna odgovornost, ne može da postoji ni kolektivno priznanje i zato su nebulozna pisanja o tome da Srbi kao nacija moraju da priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid, jer će im tek tada biti bolje i bla, bla, bla…
Na kraju krajeva, zar se odnos prema Srbima i Srpskoj promijenio nakon predsjedničkog izvinjenja u ime RS ili istih takvih riječi bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića?! Ahaa, promijenio se, to je na svojim leđima najbolje osjetio Aleksandar Vučić!
Elem, Srbi nikome ne treba da dokazuju svoj antifašizam i zato je potpuno pogrešan potez MUP-a RS da zabrani skup podrške generalu Ratku Mladiću u organizaciji marginalaca i pri-pejd Srba pod nazivom “Zavetnici”, a pogotovo procjena da bi se tom skupu odazvalo više od hiljadu ljudi. Banjaluka bi ignorisanjem pokazala pijetet prema srebreničkim žrtvama, posramila političko Sarajevo i otupila pera (a)nacionalnih dušebrižnika koji se upiru iz sve snage da svojim sunarodnicima nametnu osjećaj kolektivne krivice.
A kad je o tome riječ, bilo bi dobro da pročitaju presudu generalu Radislavu Krstiću ili još bolje onu MSP-a po tužbi BiH protiv Srbije. A u njoj se navodi, citat je na jeziku bošnjačkog naroda, da “Haški tribunal smatra da je kоlеktivna оdgоvоrnоst primitivan i аrhаičan kоncеpt kојi znаči dа ćе sе cijеlа grupа smаtrаti krivоm zа mаsаkrе, mučеnjе, silоvаnjе, еtničkо čišćеnjе, nеоbuzdаnо uništаvаnjе grаdоvа i sеlа. Mеđutim, historija pоkаzuје da se čvrstо držаnjе zа оsjеćаnjа kоlеktivnе оdgоvоrnоsti lаhkо izrоdi u оzlојеđеnоst, mržnju i frustrаciјu i nеizbjеžnо vоdi u dаljе nаsiljе i nоvе zlоčinе.”
A kome je do toga, dabogda u kući imao kolektivnu mržnju, frustracije i nasilje!
Darko Momić
Darko Momić je dugogodišnji novinar i kolumnista raznih medija u Srpskoj. Počeo u Glasu Srpske, najduže je radio u Pressu RS a sada piše za magazin Nedeljnik.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.