Bile su to godine kada se Mato Đaković nije brukao. U starom studiju gostovao je ministar nauke i tehnologije RS Jasmin Komić koji je ujedno bio i kandidat za Nobelovu nagradu za mir.
Na kraju emisije Komić je dohvatio „akustaru“ i poklonio se Koverdejlu i Blekmoru, a senzibilni plebs se odmah dao u razmišljanje da li je „Deep Purple“ dostojan ministra i da li je ministar dostojan „Deep Purpla“.
Sličnih dilema u entitetu ranije nije bilo, jerbo niko nikada nije imao pod pojasom dovoljno kapitala da upita da li je Mitar Mirić dostojan Milorada Dodika i da li je Mile, kako ga očinski zove Ramuš Vučić, dostojan pjevača koji je češće mijenjao frizure nego hitove. Niko se sa Dodikom nije sprdao, bar ne javno i bar ne da je meni poznato, kao što su se mnogi i mnogo nedavno prdačili sa Dačićevim pjevušenjem onome kome je babo Alija ostavio BiH u amanet.
Svi koji se hvataju mikrofona pred kamerama otkrivaju i vlastiti politički program. Boris Tadić je, na primjer, predsjednički insistirao na tome da je Andrić naš pisac, pa stoga i ne čudi što on podjednako voli i Stanišu Stošića i Mišu Kovača. I zar je zaista slučajno to što Kolinda rado pjeva Tompsonove ljubavne pjesme (a sve su Tompsonove pjesme, naravno, ljubavne) i zar je slučajno otpjevala sa Klapom Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice pjesmu “U boj, u boj”?
Pjevali su i svirali mnogi – i Palma, i Toma Nikolić, i Čović, i Filip Vujanović. Čak je i Alijino milo čedo priznalo da je nekada u mladosti raju zabavljalo uz gitaru i to dok je njegov babo zna se kome ostavljao zna se šta. Po dirkama je prebirao i Ivo Josipović, ali je on bio van estradne šatre, naklonjen etidama i preludijima. Brza pretraga otkriva da su ponekad pljunuli i zapjevali i mali Alek i lijevo krilo Druge Srbije Vesna Pešić, ali postoje određene stvari koje niko ne bi trebao da zna i da vidi.
Kralj folka i predizbornih šatri, Milorad Dodik, prvo je grlo Republike Srpske i jedan od onih pjevača koji dokazuju da svako pravilo ima izuzetak, odnosno da ne misli zlo baš svako ko pjeva. Ako je nekada i znao, više ne umije. Prije dvije godine je na Trgu Krajine pokazao „prve znake vokalne slabosti“, a nedavno je, nema tome ni dva mjeseca, na Manjači, pod šatorom, na Kočićevom zboru i definitivno potvrdio da mu sa glasom nešto nije u redu.
Pjevao je pjesmu koju je pjevao toliko puta, ali nije išlo: predsjednik bi krenuo, a harmonika bi ga stizala tek kod refrena, ali bi on zamakao već na narednoj strofi da ga muzika više nikako i nikad ne stigne…
No, desi se to… Ponekad čovjek izgubi obraz, a da neće glas. I dok su Mitar Rićmi i Marinko Rokvić u Dodiku umirali, u Govedarici su se rađali Haris Džinović i Alen Islamović. (Nisam detaljno čitao “lajnu”, ali vjerujem da su odani članovi gradskog odbora već utvrdili da je Vukota mogao izabrati i malo srpskije pjevače…)
Iz nazalnog guslarskog pojanja u kultni narodnjak koji je otpjevan glasom dubokim poput vojvođanskog arteškog bunara, pa potom u rapavu rokaču zbog čijih bi se visina i Čola hvatao za glavu.
Ispao je Govedarica nekoliko puta iz ritma, ali pjesma na svadbi, srećom, nije isto što i Savez za promjene. Ako u pomenutom udruženju bude duhovitih ljudi, Govedarica će na narednoj svadbi u pola glasa otpjevati “Pada vlada”…
Vrijeme je za posljednji pasus, za posljednje rečenice. Ako naši predsjednici, ministri i poslanici baš moraju da pjevaju – a nikako mi nije jasno zašto ne bi mogli i zašto bi to bilo skaredno i naopako – onda su mi draži oni koji biraju Koverdejla i Harisa, pa taman ne dobili treći mandat ili dobili člana Predsjedništva BiH. To su oni, da zaključim parafrazirajući polupatetično, koji vole muziku u sebi, a ne sebe u muzici. Slušaoci mogu samo da se nadaju da je isto i sa politikom.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.