Htio sam da pišem o tome zašto treba tući žene, ali sam se onda sjetio brata iz kafane koji veli da je kontekst podjednako važan kao i sadržaj, pa sam batinjanje ostavio za neki drugi ponedjeljak.
Ovaj sam posvetio duhu i slovu Dejtona koji su pronađeni na Palama, iako je svako vjerovao da prednje korice mirovnog sporazuma kupe prašinu blizu Čubrilovićevog, a zadnje korice negdje pored Dodikovog kabineta.
Prije nekoliko godina pronijela se čaršijom vijest da je izgubljen rukopis Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“ koji se čuva(o) u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnostii BiH u Sarajevu. Skandal je otkrio radnik Muzeja, a kustos je već sutra demantovao novinske natpise, slikajući se poredoriginala. Nedugo nakon toga potpisnik ovih redova tražio je nekoliko brojeva srpske periodike u sarajevskoj Vijećnici, ali je dobio odgovor da toga više nema i da je sve nestalo u ratnom plamenu.
U zemlji u kojoj se Andrić umalo gubi, a časopisi nestaju trajno, Dejton je još i dobro prošao. Pronađen je i biće vraćen tamo gdje i treba da se nalazi, ali ostaje pitanje da li je iko za sve ove godine primijetio da sporazuma nema? Ako jeste, zašto je o tome ćutao? Ako nije, u šta je gledao? I zašto se – mada svi znaju odgovor na to pitanje – Dragan Kalinić ne javlja ni na jedan od sedam brojeva?
Ko je htio i želio da se šprda sa ovo malo zemlje u posljednjih nekoliko nedjelja, vala se imao i rašta roditi. Prvo je Dodik suspendovao referendum, potom je Sebija promijenila agregatno stanje, a na koncu je kod jednog šofera pronađen dokument prema kojem je krojeno naše malo misto. Čovjeku prosto dođe žao što su Nušić i Domanović mrtvi i što niko nema, neće ili ne želi da se zabavi sa ovo malo tri puta kodiranog, a konstitutivnog jada.
Dreka oko sporazuma je razumljiva. Biće, na kraju, da nam je samo on nedostajao, pa da sve bude potaman. Sad će krenuti i strukturalni dijalog i mehanizam koordinacije, a možda i u SDS-u ostane neko. Šio mi ga Đura ili tesno mi ga skroji nane! Sad Milorad može da virne u dokument, još jednom podvuče svima, a najprije samome sebi, šta su prenesene nadležnosti, pa potom lijepo objasni, kao čovjek čovjeku, a ne kao lažov lažovu, zašto ukida referendum.
I na koncu – šta će šoferu sporazum? Hajde da ga je jamio neki bivši generalni sekretar ili zaboravljeni šef nekog poslaničkog kluba, ali otkud se on našao kod vozača, makar i Kalinićevog? Istraga će to pokazati kao što je pokazala ko je raznio Milana Vukelića, a nama će ostati samo da se „dosećamo“, što rekao „direktor od preduzeća“. Lično vjerujem da je „gospodin šofer“ mislio da je sporazum isto što i Sava Šumanović i da se može utopiti za par desetina hiljada evra; tisuća gore, tisuća dolje.
Policija je bila brža nego kupci (bar jednom!) i sada čovjeku ostaje da se nada da će veleumni naši političari, nakon što je sporazum pronađen, u njemu pronaći i njegov duh i njegovo slovo. No, nada kopni na prvoj krivini i sve što ostaje za nama i sve što nas čeka naprijed nije ništa drugo nego neka nova praznina koju neće moći popuniti prevodi sporazuma na sve jezike svijeta. A duh i slovo? Ubilo ih polupolitičko olovo.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.