Lijepo je živjeti u Akadem-gradu, uočavati arhitektonske i urbanističke specifičnosti, šetati se prospektom akademika Koptjuga, tj. bivati u društvu, na neki način, svjetski poznatih zdanja, ali su mene tamo najviše oduševili ljudi: krajnje su nenametljivi!
Rekao je ovo u razgovoru za portal SrpskaCafe matematičar Dimitrije Čvokić, sagovornik koji ni u kom smislu nije jednostrana ličnost niti potpada pod klasični stereotip jednog stručnjaka te vrste. Iako je svoj život orijentisao, prevashodno ka matematici i informatici, ipak nije tim naučnim disciplinama posvetio svoje cjelokupno biće.
Uspješno je trenirao karate, a kasnije se rekreativno bavio i kik-boksom. Kao mladić je naučio da svira dva muzička instrumenta: gitaru i klarinet. Takođe, njegova interesovanja ne prostiru se samo na pomenute oblasti djelovanja ljudskog duha, nego i na prevodilački rad, rusku kulturu, putešestvovanje, i mnogo toga drugog. Želja redakcije portala SrpskaCafe jeste da ovaj intervju, povodom njegovog budućeg odlaska na Matematički institut „Soboljev”, bude jedno predstavljanje njegove ličnosti, njegovih interesovanja i životnih pogleda.
o Vaš život i karijeru kao da obilježavaju tri zemlje: BiH (Republika Srpska), Srbija, i Rusija. Drugim riječima, kako vrijeme prolazi, vi sve više i više pohodite istok, zar ne?
– Pa, da, ispostavlja se da je tako, mada u tome ne vidim ništa loše. Doduše, u ovom slučaju, ne bih se saglasio sa čuvenim Borom Đorđevićem da su “na istoku stare priče”, bar ne kad je riječ o mojoj malenkosti, pošto je riječ o jednom sasvim novom poglavlju u mom životu. S druge strane, postavlja se pitanje šta je istok? U kom smislu je Republika Srpska zapadno u odnosu na Srbiju? Geografski jeste, ali politički, duhovno? Shvatate? Naravno, ne bih da polemišem o tome, niti da pravim podjele, štaviše i Rusiju sada na neki način smatram svojom domovinom. Moguće je da u meni postoji ta neka iskonska žudnja za istokom, i metaforički i doslovno. Opet, istok nije jednoznačna odrednica. Treba razlikovati Heseovo hodočašće na istok – indijsku pustolovinu njemačkog duha, i moju pomalo akademsku, ali u isto vrijeme i samotražiteljsku.
o Još kao student bili ste nekoliko puta u Moskvi u posjeti čuvenom ruskom Moskovskom državnom univerzitetu „Lomonosov”.
– Da, i to dva puta. Prvi put je bilo riječi o radnoj posjeti studentske delegacije Prirodno-matematičkog fakulteta na čijem čelu je bio tadašnji dekan prof. dr Rajko Gnjato. Tada su ostvareni i prvi kontakti, koji su kasnije sa kolegama sa SP Geografija ostvarili intezivniju saradnju PMF-a i Ruskog geografskog društva. Drugi put sam prisustvovao seminaru iz nanotehnologija koji je organizovao tada tek osnovani Naučno-obrazovni centar za nanotehnologije MGU-a. Ima i jedna anegdota u vezi sa mojim prvim odlaskom u Rusiju. Naša delegacija je trebala da bude raštrkana na više mjesta u tom ogromnom velegradu. Po dolasku, postavilo se pitanje kako ćemo se okupljati, ko će dolaziti po nas, jer je za sve nas to bio prvi dolazak u Moskvu. E, da pojasnim, Moskva je jedini grad, jedina metropola, u koju, kada sam došao, nisam imao nikakvih problema ni sa orjentaciom, ni sa snalaženjem, i to već na samom početku. Kao da sam rođen u tom gradu. To je primijetio i univerzitetski profesor, dr Ilja Čislov, jedan od najpoznatijih ruskih poznavalaca srpske književnosti, koji nas je i dočekao na aerodromu. Kada se postavilo pitanje okupljanja naše delegacije, profesor Čislov je s osmjehom kazao: „Pa, dobro, evo, Dimitrije je već postao Moskovljanin, on će se pobrinuti za sve vas.”
o Iako odlazak u stranu zemlju, a pogotovo u Sibir, na Soboljev, izgleda kao svojevrsna avantura, nije se baš lako odlučiti na taj korak. Ipak govorimo o Sibiru, ledenim bespućima, jednoj maglovitoj nepoznanici za ljude sa naših prostora. Šta vas je podstaklo na takav korak? Zašto baš Sibir i zašto baš Soboljev?
– Pa, sami ste djelimično odgovorili na to pitanje, a nešto od odgovora je načeto i maloprije kada smo pričali o žudnji za istokom, bar metaforički. Na neki način tu je riječ i o avanturi, kako ste vi lijepo kazali, a Soboljev je institucija svjetskoga ranga. Sve se poklopilo. Inače, još kao student druge godine bio sam upoznat sa pričom o operacionim istraživanjima i matematičkom programiranju, a u međuvremenu mi se svidjela i oblast zvana teorija igara. No, te dvije oblasti, matematičko programiranje i teorija igara, bile su mi na neki način teško spojive. Odlaskom u Novosibirsk na stažiranje uspostavio sam i kontakt sa kolegama sa Instituta „Soboljev”, prvenstveno sa prof. dr Jurijem Kočetovim. Pričao sam mu o svojim interesovanjima, čime se bave moji profesori i kolege u Beogradu (teorija igara, kombinatorna optimizacija, metaherustike), da bi mi prof. Kočetov na to rekao: „Sjajno! Pa, vidiš, Dima, mi, ovdje, u našoj laboratoriji, svime se tim bavimo, i to svim tim odjednom!” Ispostavilo se da se bave problemima kombinatorne optimizacije koji se smještaju u konkurentno okruženje (teorija igara), a pri tome jedini pristup koji daje koliko-toliko zadovoljavajuće rezultate kad je riječ o rješavanju takvih problema jesu pomenute metaheuristike. Drugim riječima, na Soboljevu kao da sam pronašao ono čim sam se odvijek htio baviti. Inače, Matematički institut „Soboljev” nije tolika nepoznanica na našem Univerzitetu. Nekada je naš ETF, koliko sam upoznat, bio pretplaćen baš na Sibirski matematički žurnal koji je izdavao Soboljev.
o Već ste jednom boravili u tzv. Akadem-gradu (rus. Akademgorodok), naučnom gradu pored Novosibirska. Kako je tamo?
– Pa, Akadem-grad je pravljen tako da po svemu na neki način bude specifičan, da prosto odiše naukom, inovativnošću i kreativnošću, a da opet naglašenost njegovih pojedinih karakteristika ne karikira njegov duh. Na primjer, jedna od centralnih ulica, Pirogova, konceptualno predstavlja čitav ljudski život. Na početku je porodilište, onda su malo dalje obdaništa, te parkovi, dječija igrališta i osnovna i srednja škola. Potom se, šetajući njome, nailazi na čuveni Univerzitet u Novosibirsku, razumijete o čemu pričam? A na kraju te ulice se nalaze krematorijum i groblje. Ulica je zamišljena tako da predstavi čitav jedan ljudski život. Čak su i klupe oko Univerziteta svojevrsna umjetnička djela koja služe da popularizuju nauku. U gradu nema mnogo kafića i restorana. Drugačijim životom se tu živi. Ali na primjer, jedan od najposjećenijih lokala je art-klub NIiKUDA, skraćeno od Naučno-istraživački institut za kulturu i dokolicu Akadem-grada. Jedan, takoreći kafe-restoran u kojem se, pored svirki i zabava održavaju i naučno-popularna predavanja na kojima znaju da gostuju i svjetski poznata imena, što je prosto nevjerovatno. U krajnje opuštenoj atmosferi, sjedeći za šankom, ili pak stolom dok večerate, imate priliku da prisustvujete zanimljivim izlaganjima, pa čak i da proćaskate sa gotima večeri. Riječ je o jednom veoma neobičnom mjestu.
o Šta Vam se najviše svidjelo?
– Ljudi. Lijepo je živjeti u Akadem-gradu, uočavati arhitektonske i urbanističke specifičnosti, šetati se prospektom akademika Koptjuga, tj. bivati u društvu, na neki način, svjetski poznatih zdanja, ali su mene tamo najviše oduševili ljudi: krajnje su nenametljivi. To je jedna divna osobina koje sam tamo postao svjestan i što me i dalje vuče tamo. Ljudi Akadem-grada, naučnici, profesori, obični ljudi, sve njih krasi ta jedna nevjerovatna osobina: nenametljivost.
o Jasno je da ste naš grad i univerzitet lijepo predstavili kada ste ponovo dobili poziv. Kakav je osjećaj?
– Naravno da mi je drago. Prošli put kada sam tamo bio, to mi je bio jedan od najljepših perioda u životu, bez obzira na surove sibirske zime tokom kojih se temperatura spuštala i do -40 stepeni. Ipak, znajte, na svoj boravak i novi odlazak ne stavljam u lični kontekst. U suštini, može se reći da je riječ o malim koracima ka uspostavljanju saradnje našeg Univerziteta, konkretnije PMF-a, i Matematičkog instituta „Soboljev”.
o Vi ste se na našem Univerzitetu prevashodno bavili držanjem nastave i podučavanjem. Držali ste vježbe iz čak 22 predmeta. To je zaista mnogo. Kako ste to uskladili sa bavljenjem naukom? Šta je teže?
– Pa, baviti se naukom i biti asistent na 22 predmeta je praktično nemoguće. No, svoje čari ima i jedno i drugo. Mada, jasno je da uz toliko opterećenje, i sama nastava mora da pomalo trpi, u neku ruku. Ipak, nekako sam se i s tim izborio, jer sam smatrao da sam na svom fakultetu zaista dobio kvalitetno obrazovanje, te sam time bio i dužan da to znanje na neki način umnožim i prenesem drugima, koliko god to mogu, tj. da je neka vrsta žrtve potrebna. Ostavlja to posljedice, čak i na zdravlje, a ne samo kad je riječ o mojim postdiplomskim studijama, na koje sam na neki način takođe obavezan. Nažalost, kod nas, nekada, naši studenti i ne vide žrtvu svojih asistenata, tj. da su mnogi asistenti, pored toga što su i na neki način predavači, i dalje studenti, što je dvostruko opterećenje. Kao da se nalazimo između čekića i nakovnja, a u isto vrijeme se očekuje susretljivost, velika prolaznost, sposobnost da se nekad studentu i misli pročitaju, te i sindrom mušterije koja je uvijek u pravu. U posljednje vrijeme sam sve manje i manje opterećen nastavom, a to se i poklopilo sa mojim uzrastanjem u nauci. Ako Bog da, stvari će ići u tom pravcu i dalje, kako treba.
o Šta Vam je najviše nedostajalo iz Banjaluke dok ste tamo boravili?
– Porodica i prijatelji.
o Čime se naučnici bave u slobodno vrijeme? Kakav je kulturni život u Akadem-gradu?
– Pa, iako je riječ o prvom naučnom gradu u bivšem SSSR-u i, čini mi se, još uvijek najvećem naučnom gradu na svijetu, životom grada ne dominira nauka. Ima primat, ali ne i potpunu dominaciju. Da uprostim, pored upoznavanja sa načinom rada na Univerzitetu u Novosibirsku, kako je tamo organizovan i kako teče nastavni proces, te pored saradnje sa kolegama sa Instituta, parafrazirao bih Danicu i Đuru iz Balkanskog Špijuna: „Zar si morao i u operu da ideš? E, šta čovjek mora da trpi zbog nauke”. Nadam se da mi ne zamjerite na ovoj šali. Naravno, nije mi bio prvi put da idem na operu, ali sam primijetio da su kulturne aktivnosti dio njihove svakodnevnice. Inače, možda je malo za nepovjerovati, ali u naučnom gradu je prisutna i Ruska pravoslavna crkva. Na primjer, svake godine, 4. novembra, za Dan narodnog jedinstva Rusije, od male crkve brvnare smještene na periferiji Akadem-grada, kreće litija koja se završava u centru i koju predvodi vladika novsibirski i bjerdski. Vjerovatno je našim ljudima pomalo nevjerovatno da nauka i Crkva mogu da idu ruku pod ruku, ali zaista je bilo lijepo vidjeti i učestvovati u toj litiji, koju poslije sveštenika prate pitomci vojne akademije, a za njima u povorci, tiho, koračaju naučnici, među njima neki od svjetskoga glasa, univerzitetski profesori, studenti, obični ljudi, radnici, žene i djeca.
Nikola Paripović
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.