Nedeljko Tomić (68) će, sudeći prema katastrofalnom stanju ovdašnje demografije i nataliteta, biti posljednji stanovnik brda u Donjoj Ljubiji kod Prijedora.
– Nekada je ovdje na brdu i podno njega bilo daleko više ljudi, djece, stoke… Sada samo ja i već šestu godinu živim sam. Svaki dan je dug kao godina. Samoća je teška. Jedan brat mi je umro 2011. godine, pa sestra… Sve je teže i teže – priča Nedeljko za SrpskaCafe.
Jedino društvo mu je psić s kojim, kako kaže, može da “prozbori” kada ga ne bole rebra.
– Nisam mogao doktoru pa surebra loše srasla. Čim krenem u šumu po malo grana, odmah mi slijedi povreda. Ne smijem jako da dišem, naglo da kašljem i da se pomijeram – kaže ovaj tihi i skromni Ljubijanac.
Navodi da trpi kada ga nešto boli, jer od 105 KM penzije, koju je zaradio u Željeznicama, ništa ne pretekne za lijekove.
– Prvo platim struju i štedim za drva za zimu. I ja se pitam kako sam do sada preživio. Ma samo zahvaljujući pomoći dobrih ljudi – ističe naš sagovornik.
Navodi da će i predstojeća zima za njega biti novi ispit u preživljavanju, jer se dešava da ga u trošnom kućerku zaviju snjegovi, pa bude gladan i blokiran više od sedam dana.
– Tada mi niko ne dolazi, a i ja ne mogu nikuda. Uglavnom drva imam, a za ostalo ću se valjda nekako snaći. Uvijek ima dobrih ljudi-ponavlja Tomić.
Pamti i da se u Ljubiji prije rata dobro živjelo, a sada vrlo teško.
-Radi vrlo mali broj ljudi. Nekada je cijela Juga dolazila u Ljubiju, a sada su i nju i nas svi zaboravili-zaključuje Nedeljko i dodaje: Da je zdravlja, samo zdravlja. Ništa drugo…
M. Čabarkapa
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.