Niko ne zna šta budućnost nosi pa tako ni ja, dok sam kao i mnogi drugi te 1982. godine sanjao „novi zlatni san“, nisam mogao da znam da će malo šta od tog sna ostati.
Još manje bih vjerovao onome ko bi mi tada rekao da Simple Minds neće više biti moj omiljeni bend, ali eto i to se desilo. Ne preko noći, ali jeste.
Sada je lako biti pametan pa konstatovati kako je na grafikonu karijera Simple Minds polako rasla i sazrijevala da bi preko „Empires and Dance“ i „Sons and Fascination“ & „Sister Feelings Call“ doživjela svoj zenit u potpuno nevjerovatnom albumu sa početka ovog teksta. Takvo savršenstvo se dostiže valjda samo jednom u životu i da više nisu snimili ni tona u životu ostali bi zapamćeni i pohranjeni u našim srcima. Bukvalno nijedan pogrešan ili suvišan ton, melodijska superiornost kakva dugo nije demonstrirana, neponovljivo gostovanje u „Hunter and the Hunted“ jednog Herbieja Hancocka a sve upakovano u unikatnu produkciju Petera Walsha. Toliko blagosti u zvuku i potpuno neuporedivo sa bilo kojom drugom produkcijom koju sam imao priliku da poslušam u preko četiri decenije staža.
Iz nekog razloga, valjda grandioznih produkcija Stevea Lillywhitea ili Jimmyja Iovinea, bili su često svrstavani i upoređivani sa U 2, ali danas je potpuno jasno da Škoti i Irci ipak jesu babe i žabe. Kako ta pompeznost nije bila iritirajuća albumi poput „Sparkle in the Rain“ ili „Once Upon a Time“ su pružali dovoljno dragocjenih trenutaka uživanja. Kasnije će se pokazati da će dugo vremena to biti zadnji suvisli albumi Simple Minds. Razočaranju su doprinijeli i prvi koncertni snimci koji smo imali priliku da čujemo tj. vidimo.
I dok se Ircima bez obzira na sve gluposti i stranputice teško moglo poreći da su sjajan koncertni bend, Škoti su od prvog dana uživo bili blijeda senka moćnog studijskog benda. Godine iskustva tu nisu ništa pomagale što je potvrdio i onaj nesrećni koncert u banjalučkom Boriku, novembra 2009. Na stranu što je on bio poražavajuća slika sredine koja nije mogla da napuni dvoranu čiji je kapacitet grad odavno prerastao već je i sam bend bio toliko šlampav da više nisam siguran da li sam i dočekao kraj tog nastupa. Toliko je to mučenje bilo za jednog fana.
A onda je 2014. izašao „Big Music“ koji, priznajem to, nisam ni pokušao da poslušam i time napravio zaista veliku grešku jer se radilo o odličnom albumu koji je u igru ponovo vratio melodiju kao najjače oružje ovog benda. Ovaj utisak su donekle pokvarili sljedećim „Acoustic“ albumom koji je u suštini akustična šetnja kroz nekoliko njihovih najboljih albuma sa naglaskom na „New Gold Dream“ samo ni izbliza tako dobra. Ovih dana smo dočekali „Walk Between Worlds“ zapitani da li je „Big Music“ bio samo kratkotrajni i zadnji trzaj Jima Kerra i družine.
Zato odmah dobre vijesti. I dalje su u formi. Možda će neko reći kome uopšte treba još jedan album Simple Minds, ali to zavisi samo od ličnih preferencija, nikako od kvaliteta ponuđenog. Ovo su Simple Minds 21. vijeka, gdje nema ogromnih gitara ili bubnjeva, sa puno više elektronike koja ipak ne dira u srce ovog benda. O prepoznatljivosti da se i ne govori. Osim glasa Jima Kerra, oni su se potrudili da ni na jedan tren ne posumnjate o kojem je bendu riječ, tu su i dalje, makar manje istaknuti gitara Charlieja Burchilla i nešto manje glasni bubnjevi Mela Gaynora. Takođe, u završnoj „Sense of Discovery“ lako možete da prepoznate dio iz „Alive and Kicking“, ali nikako na način da ih optužite za reciklažu starog materijala. Nakon 19 albuma to je luksuz na koji imaju pravo, da se poigraju sa citatom iz svoje bogate prošlosti.
Kao klincu mnogo mi se dopadalo njihovo ime u kojem sam nalazio neku čistotu misli, ali sam kasnije shvatio da to u engleskom jeziku ima i negativne konotacije, nešto poput Ian Duryjevih Blockheads. „The definition of simple-minded is someone who is unsophisticated, foolish or mentally impaired.“ Nešto poput onog kad se neki junak zove Strahinja, ili kad se Nebojša plaši svoje sjene, ili kad je Branislav centarfor…
Kako god Simple Minds su svojim opusom, makar je imao ogromne oscilacije pokazali da su sve osim običnog benda. Rafinman njihovih studijskih izdanja svrstao ih je u sam vrh onog što se često, ponekad i posprdno, naziva art-rock. To što ih je osjećaj za pjesmu dizao i spuštao do različitih visina nikako ne umanjuje generalnu ocjenu. „Walk Between Worlds“ spada u Gornji dom tog opusa i zato mu se prepustite bez zazora.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.