Ne znam šta mu je rekao i kako ga je obrlatio, ali sam siguran da je Đeva u dvije rečenice Svetog Petra ubijedio da ga pusti kroz rajska vrata.
Ne treba sumnjati u to da ga je ubijedio i da mu pride da bar 20 maraka da nešto popije s Borom, Čvorom i ostalim neprolaznim stvaraocima istih takvih djela.
– Khm, khm, bato, bato, fala, fala, ali meni je Mile Dodik davao po sto evra, samo da znaš – garant je progunđao Đeva, gurajući “cvaju” u džep, okrećući mu leđa i tražeći neki rajski hotel Bosna u kojem će da izluđuje konobare, proziva političare i dobacuje zgodnim ženama.
Samo onaj ko nije znao Neđu Đevića može da sumnja da je scena na ulasku u raj izgledala drugačije. I onima rijetkima koji su propustili priliku da ga upoznaju, ali ne i da čuju za njega, jasno je zašto je i političarima i konobarima i taksistima i glumcima i piscima i profesorima i probisvijetima i svima ostalima Đeva bio sinonim za novinara. Kad kažem Đeva, mislim novinar i obrnuto.
Đeva je bio novinar za početnike u najboljem i najljepšem smislu. Generacije (ne)srećnika koji se bave ovim časnim i prokletim poslom, na početku profesije su skupljali hrabrost i kuražili se, gledajući njega na pres konferencijama kako bez imalo snishodljivosti prilazi guzonjama koje je većina do tada viđala samo na televiziji i govori “Mile / Mladene / Dragane ti si darovit lažov, zajebo si me za ono, vratiću ti”.
Tom neposrednošću i takvim nastupom je mladim novinarima razbijao strah od lažnih veličina i u njihovim očima političare pretvarao, ne u ljude od krvi i mesa, već bukvalno u miševe. Zato nikome od početnika nije bilo teško da mu poslije presice napiše ili izdiktira vijest da je on pošalje Srni. Upravo zbog toga, na vijest o njegovom odlasku na onaj svijet, niko od novinara, ali baš niko nije rekao “umro je Đeva”. Svi su govorili “otišao nam je naš Đeva”.
Ali ne želim da ispadnem patetičan, jer to ne bi želio ni Đeva, pa treba reći i da je on kao i svaki živ čovjek imao i svojih mušica. Znao je da ispadne i nekorektan prema ljudima koji to nisu zaslužili, ali pouzdano znam da se pokajao, ali i da su mu svi oprostili. I to prije nego što je otišao.
Nemoguće je pisati o njemu, a ne prisjetiti se bar jedne od milion anegdota vezanih za njegovo ime. A jedna od najuvjerljivijih kaže da je u neka doba Đeva došao u naselje u kojem živi i sreo neke starije maloljetnike kako sjede pred zgradom. Pošto je bio u stanju u kojem ljudi obično budu u ta doba poslije pola noći, obradovao se komšijama i upitao ih:
– Momci, znate li vi đe stanuje Neđo Đević?
Momci su ga pogledali i pristojno odgovorili:
– Pa vi ste Neđo Đević!
– Znam da sam Neđo Đević, al ne znam đe stanujem!
Možda je ovo izmišljena anegdota, a možda se zaista ovako dogodilo, nije ni bitno. To je i ovako i onako – Đeva! Pisati o njemu, a ne napisati nijednu riječ poezije jeste moguće, ali nije pristojno, pa ću iskoristiti jedan prigodan citat.
“Živio sam mnogo života. Prvi život mi je novinarstvo, drugi poezija. Moj život su i skitanja, lutanja, žene, a u post skriptum dodaj i kafane, Cigane i taksiste. Sve sam to mogao zato što sam bio novinar”.
Ovo je napisao veliki Mika Antić, ali ja sam ubijeđen da je mislio na Đevu. Njih dvojica će to da rasprave, a što se mene tiče “živ je Đeva, umro nije, dok je pera i hartije”.
Čuj vas, vina i rakije!
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.