Čuda su se dešavala u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Čuda. U pravu su oni koji su i prije i u toku i nakon zasjedanja govorili da će to biti, da to jeste i da je to bila sjednica kakva nikada nije niti će ikada više biti održana.
Najprije je Lukač svijetu obznanio da u njega stane sedam litara krvi, a potom i to da bi Slobi pustio dva puta toliko, ako je ikako moguće. Trećinu dobijenog vremena Lukač je iskoristio da iz glave kaže Vaskoviću sve što ima i sve što ga žulja, a samo dragi gospod bog zna da li Lukač zna šta je govorio i koliko je mrzio. Lukač je unaprijedio samoga sebe u tih dvadesetak minuta skupštinske rasprave – sa pozicije ministra unutrašnjih poslova narastao je do “dobrovoljnog davaoca tuđe krvi”.
Opozicija je kunjala. Nije ih potresao govor oca stradalog mladića, nije ih zaprepastilo Lukačevo prijeteće izlaganje. Čitali su govore kao da čitaju vremensku prognozu za naredni vikend, a te poslaničke uspavane ljepotice povremeno su budili oni od kojih niko nije očekivao da govore “iz glave cijelog naroda”.
Željka Premijerka je solidno odigrala. Stala je ispred Lukača, hrabro podigla premijerski štiti, naštimala drhtavi, plačni glas i gotovo bez greške predstavila sebe kao nekoga koga se sve to ne tiče. Opozicija, dabome, nije shvatila šta Žeks radi, ali to je već opšte mjesto ovdašnjeg političkog života, a tragedija je utoliko veća ako bilo ko, a ne neko ko živi od politike, nije shvatio šta premijerka radi.
Ipak, utisak dana, nedjelje, mjeseca i godine ostavio je doktor i njegovo famozno pranje ubica i saučesnika tvrdnjom da je, eto, Crkvena, takva kakva je, nekad odnijela i konja. Doktor je u danima koji su uslijedili dobio šta je zaslužio zbog gluposti koju je izvalio, ali to i nije neka utjeha, jer se kritike i uvrede lijepe za obraz. Doktor je, kao i svaki krivac, odmah počeo da se pere. Ali, smrad Crkvene mu je ostao na rukama. Na doktorovu žalost, nije prvi.
Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.