Dok u hrvatskim bioskopima bude prikazivan film o stradanju srpske djece sa Kozare u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), hrvatski biskupi nastojaće da ispričaju svoju istinu o “dječijim odmaralištima” kako bi razvodnili tragediju srpskih mališana i ponovo revidirali istoriju.
Međutim, istog dana biće prikazan i film “Dječije prihvatilište Sisak”, a tamo će biskupi pokušati da objasne zašto su djeca u tom “ustaškom odmaralištu” tako često umirala, navodi hrvatski istoričar Hrvoje Klasić.
On podsjeća da je i prije dvije godine, nimalo slučajno baš na međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta, u Zagrebu održana tribina pod nazivom “Јasenovac – lažni mit”.
Dok je u drugim uređenim demokratskim državama javno negiranje i umanjivanje zločina i žrtava naci-fašizma zakonski sankcionisano, u Hrvatskoj je to već 30 godina redovna i normalna pojava, upozorava Klasić.
Posljednjih nekoliko godina nastoji se umanjiti tragična priča o logorima koje su ustaške vlasti osnivale za djecu. Uglavnom srpsku.
Činjenice kažu da je sve počelo nakon udružene njemačko-ustaške ofanzive na planinu Kozaru, kako bi se taj kraj “očistio” od partizana, ali i lokalno stanovništvo kaznilo za pomaganje pokretu otpora. Јedna od posljedica ove akcije sprovedene u ljeto 1942. bio je masovan i prisilan izgon oko 70 000 Srba koji su živjeli na tom području.
Dio, uglavnom muškaraca, odmah je ubijen, dio stanovnika upućen je na prisilan rad po Hrvatskoj, Njemačkoj i Norveškoj, a dio je završio u logorima Јasenovac i Stara Gradiška. Sudbinu svojih majki, očeva, baka i djedova morala su dijeliti i djeca.
Dio mališana preživio je rat tako što će ih ustaške vlasti, nakon što ih na silu oduzmu od majki, “kolonizovati” po hrvatskim porodicama, a dio će usljed iscrpljenosti, hladnoće, gladi i bolesti život skončati na najgori mogući način u nekom od “dječjih prihvatilišta”, poput onih u Sisku i Јastrebarskom.
Biskupi nastoje da na dan premijere filma o Diani Budisavljević održe premijeru filma “Dječje prihvatilište Sisak”. On takođe govori o “akciji spasavanja ratom stradale djece”, odnosno “velikom prilivu djece s Kozare”.
Kako piše u opisu filma, “uz opštu neimaštinu i glad preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu bio je pothvat iznimne hrišćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani toga vremena pokazali”.
Nije ovo prvi slučaj umanjivanja i negiranja tragedije koja se srpskom stanovništvu i posebno djeci dogodila u NDH, kao i izbjegavanja suočavanja s ključnim pitanjima:
Od koga su to spasavana djeca sa Kozare? Gdje su završili njihovi roditelji, dok se djecu spasavalo? I otkud velika smrtnost u prihvatilištima?
Zašto djeca od gladi, hladnoće, nehigijene i bolesti nisu umirala u svojim kućama, prije dolaska u prihvatilišta, pita Klasić u tekstu za portal Net.hr.
SRNA
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.