Sjedinjene Američke Države sljedeće godine očekuje redovni desetogodišnji popis stanovništva (US Census), na kome će građani ove zemlje, između ostalog, biti u prilici da se opredijele i kojoj naciji odnosno narodu pripadaju.
Zvanični podaci kažu da se na posljednjem popisu, održanom 2010.godine, samo 176 666 građana izjasnilo da pripada srpskoj nacionalnoj manjini. Procjene, međutim, kažu da je Srba u Americi mnogo više nego što pokazuju ove cifre.
Šta je onda razlog zbog čega nas, bar zvanično, nema više? Zbog čega statistika ne odslikava stvarno stanje na terenu? I šta je prava istina o broju Srba koji žive u Americi.
Neki kažu da veliki problem predstavlja nejasna procedura i komplikovani upitnici koji se popunjavaju prilikom popisa, a koji potenciraju pripadanje jednoj, “američkoj naciji”, nauštrb nacionalnim manjinama. Činjenice ih, međutim, demantuju.
U Americi, prema popisu iz 2010. godine, zvanično ima 434 425 Hrvata, dakle skoro 2,5 puta više nego Srba, što deluje u najmanju ruku čudno. Brojniji od nas su, vjerovali ili ne, i Slovenci (179 806) i Albanci (182 423).
Naime, prema podacima sa posljednjeg popisa, pripadnicima američke nacije smatra se samo 19 miliona građana, dok su se svi ostali izjasnili kao pripadnici neke od nacionalnih manjina.
Uslovi i pravila su isti za sve. Ali očigledno da ovo pravo ne koriste svi na pravi način.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Bar tako pokazuje zvanična statistika, a ona je jedini parametar po kome se može procijeniti nečija brojnost.
Sve drugo je prazna priča i busanje u grudi. Činjenice, na žalost, nedvosmisleno govore da smo kao zajednica neorganizovani i neodgovorni. Ili, možda, postoji neki treći razlog.
Veliki broj Srba koji žive u Americi, a koje je Serbian Times intervjuisao proteklih mjeseci, smatra da je za rezultate na prethodnom i na nekim ranijim popisima zaslužan “loš glas” na kome se kao narod nalazimo od 90-tih godina prošlog vijeka, kada su Srbi mahom prikazivani kao negativci, od američkih medija do holivudskih filmova.
Po njihovim riječima, Srbi i dalje kriju svoje porijeklo u strahu da im isto ne bi ugrozilo život i posao. Takve strahove, ako posle dvadeset i više godina od balkanskih ratova i dalje postoje u glavama naših ljudi, demantuje – svakodnevni život.
Da je ono “ić” na kraju prezimena nekakav problem u Americi, da nas Amerikanci toliko mrze, ne bi toliki Srbi bili na vodećim menadžerskim pozicijama u velikim američkim kompanijama, Gordana Vunjak Novaković ne bi nedavno bila izabrana kao jedina žena za člana Američke akademije za inžinjerstvo, Volt Bogdanić ne bi prije koju godinu dobio trećeg po redu Pulicera, Nikola Jokić ne bi bio u najboljoj petorci NBA lige.
Naime, iskustvo nam govori da Amerikance, kako državu, tako i njene građane, ne zanima mnogo ko ste i odakle ste, sve dok plaćate porez i dobro radite svoj posao. Mnogi naši uspješni poslovni ljudi, naučnici, umjetnici, sportisti potvrđuju ovu tezu.
Amerikanci su odavno zaboravili devedesete (većina ih se ne sjeća ko je bio predsjednik SAD 1991. godine, a kamoli ko je u to vrijeme bio predsednik Srbije), zašto bismo ih mi pamtili, i to na vlastitu štetu?!
Uostalom, najbrojnija nacionalna manjina na američkom popisu iz 2010. godine bila je ona njemačka. Čak 49,8 miliona građana SAD izjasnili su se kao etnički Nijemci.
Ako američki građani njemačkog porijekla, poslije svega čime su nacisti “zadužili” čovečanstvo u 20. vijeku, nemaju kompleks da kažu šta su i ko su, zašto bi se mi stidjeli zato što smo Srbi? Mnogo je više stvari, pojedinaca i događaja iz naše istorije na koje treba da budemo ponosni, nego onih drugih.
Nije malo onih koji misle da je veliki problem srpske zajednice asimilacija – koju diktira svakodnevni život, škole, administracija, javnost, mediji. Po njima, u želji da se što brže prilagode i uklope u novu sredinu, imigranti koji dolaze u Ameriku se trude da izbrišu sjećanje na svoje porijeklo i prethodni život.
Kako onda objasniti da je na popisu 2010. ustanovljeno da u SAD živi, pored već pomenutih 50 miliona Nijemaca, još i 33 miliona Iraca, skoro 17 miliona Italijana, ili recimo 10,5 miliona Poljaka?
Ne pije vodu ni argument da nove generacije, druge, treće u nizu koje potiču iz imigrantskih porodica, a rođene su u Americi, zaboravljaju jezik, te samim tim i gube kontakt i osjećaj pripadnosti narodu od koga potiču.
Najbolji primjer da ne mora biti tako jesu opet oni najbrojniji, Nijemci. Velika većina od ovih gore pomenutih 50 miliona, uključujući i američkog predsjednika Donalda Trampa, ne govori njemački jezik, ali se na popisu i dalje masovno izjašnjavaju kao Nijemci.
U pitanju je, znači, nešto drugo. Ponos, dostojanstvo, tradicija koja se prenosi sa koljena na koljeno, ali i interesi koji proističu iz naizgled nevažnih statističkih brojki.
Ne postoji nijedan razlog koji bi bilo kog Srbina ili Srpkinju spriječio da se sljedeće godine na popisu izjasni da pripada istoj naciji kojoj su pripadali velikani poput Nikole Tesle, Mihajla Pupina, Đorđa Šagića, Karla Maldena (Mladena Sekulovića), Grega Popovića, Pitera Bogdanovića, Novaka Đokovića, Milana Panića, kosmičkih inžinjera iz grupe “Srpski Apolo 7”, Helen Delić Bentli, Majkla Pejića (Mitchelle Paige), Lazara (Lance) Šijana i drugih.
Jer, svaki predsjednički kandidat, politička partija, svaki senator, gradonačelnik pa sve do onih najnižih nivoa vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama – lokalnih političara, šerifa i sl, vodi računa o svom biračkom tijelu, sastavljenom upravo od nacionalnih manjina.
I svakako će se više potruditi da sebi privuče, prikloni i učini ustupke zajednici koja broji, recimo, milion organizovanih članova, nego nekoj drugoj koja ima znatno manje potencijalnih glasača. Uz to još i neorganizovanih.
A SAD-u ima mnogo Srba, koji tu žive odavno, ali i onih koji su došli skoro, u potrazi za boljim životom. I onih koji su prije dvadesetak godina iza sebe ostavili pustu zemlju i spaljena ognjišta. I onih čije su čukundede još kročile nogom na ovu zemlju, prešavši okean u potpalubljima brodova.
Serbian Times
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

