Hrabrost je gotovo iščezla kategorija u današnjoj umjetnosti pa tako i u muzici. Dostupnost svega i svačega, od najboljih muzičara i studija, preko autora koji na pokretnoj traci izbacuju hitove pa sve do u tančine razrađenih mehanizama plasmana tako upakovanih proizvoda, učinila je da faktor iznenađenja praktično više i ne postoji.
Naročito kad preskočite prvu stepenicu nakon koje vas prepoznaju i ukalupe percepciju o vama. Sjajni Alabama Shakes su krenuli tim putem pa se solo-album njihove liderke Brittany Howard očekivao kao tek izlet u kojem će ona ponuditi nešto od pjesama koje se svojom različitošću nisu uklapale u repertoar matičnog benda. Da, različite, malo je reći.
Ni to nije bilo dovoljno nego se Brittany spanđala sa ajkulama iz potpuno drugačijeg mora u kojem je dotad plivala. Imenom, radi se o Robertu Glasperu koji slovi kao jedan od crnih muzičkih magova koje samo nedostatak frontmenske harizme spriječava da postanu veliki poput Stevieja Wondera ili Princea, ali i bubnjaru Nateu Smithu, prekaljenom u ozbiljnim jazz bendovima.
To je u startu bila obećavajuća kombinacija, match in heaven, jer se Brittany već u bendu pokazala vrsnom autorkom koja je polako počela da prerasta okvir benda a koga bolje za novog uramljivača od čovjeka školovanog na prestižnim muzičkim univerzitetima. I zaista, uz dužno poštovanje prema momcima iz Shakes, koji su svoju liderku zdušno pratili kroz njene mijene na drugom albumu „Sound & Color“, neke limite nisu mogli da pređu.
Glasperu i njegovim jazz vukovima to nije predstavljalo problem. Problem se ipak pojavio. Ne previše neočekivano, kad uđete u studio sa zmajevima, ma koliko dobroćudni oni bili, na kraju oni puste svoju vatru. Onu koja umije da oprži i učini da se poslodavac pomalo izgubi i da počne da liči na zmaja a ne na sebe. Nije to prvi put, nipošto.
Sjećamo se monstruozne ritam-sekcije Sly Dunbar – Robbie Shakespeare koja je uspjevala da digne iz mrtvih Joe Cockera, Marianne Faithful i mnoge druge, ali istovremeno da ih ukalupi pa da počnu i previše da liče na ostale izvođače sa kojima su ova dvojica sarađivala. Na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš.
U našim relacijama, nešto slično se dešavalo svima koji su odlazili u studio Tinnieja Varge, u Švedskoj. Iako je to bilo moćno producirano, i Drago Mlinarec i Film i Xenia i Zana, svi su zvučali – isto. Brittany i Glasper nisu ta priča, odnosno ne bar u toj mjeri. Bilo bi krajnje interesantno čuti ove pjesme u demo-verziji, prije aranžiranja. Nešto mi govori da bi to dalo veoma drugačije rezultate.
U svakom slučaju, neki, a naročito oni najveći, ne mogu protiv sebe i unutrašnjeg vulkana koji traži put da eruptira. Neko drugi, ne i ova cura iz mješanog braka, bi možda nastavio da skuplja Grammyje po oprobanoj formuli. Ona je izabrala avanturu koja je podjednako izazovna u lirskom i sviračkom smislu. Svjesna svog backgrounda Brittany zasjeca duboko u rasna, religijska, polna pitanja da bi to dovela do svojevrsnog manifesta zvanog „13th Century Metal“. Taj repetitivni komad buke i izvikivanja parola je podijelio kritičare. Neki u njemu vide kreščendo svega onog što se čuje na albumu, neki opet pretenciozni eksperiment koji samo narušava koherentnost materijala. U bilo kojoj opciji djelo je to autorke koja ne preza da gurne prst u oko predviđanjima i očekivanjima javnosti.
Album nosi ime starije sestre Brittany Howard, Jaime, koja je preminula, ali nije lament nad njom već više posveta nekom koju je uputio u tajnu muzike. Jaime na nebesima može biti spokojna, njena sestrica je pronikla duboko u tu tajnu. Uznemirujuće i beskompromisno.
Nebojša Ristić/Srpska Cafe
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.