Slično “Posljednjem Džedaju” (The Last Jedi), zbog kojeg je Rajan Džonson (Rian Johnson) svojevremeno preživio pakao interneta i beskonačnih komentara fanova ove sage, i njegov posljednji film “Nož u leđa” (Knives Out) nastoji uzeti poznati svijet i obući ga u posve novo ruho.
U oba ova slučaja (iako se radi o različitim djelima i pristupu) mu je iznenađujuće pošlo za rukom. Rezulttat su vrlo svježi filmovi, s tim što je u ovom drugom takav pristup rezultirao višestruko.
“Nož u leđa” je atipični primjer klasičnog trilera u stilu neprikosnovene Agate Kristi (Agatha Christie), čije je centralno pitanje: “Ko je ubica?” (takozvani who-done-it). Kažem atipičan, jer on svoje utemeljenje pronalazi u djelima Agati Kristi (Agatha Christie), ali od nje u ključnim momentima odstupa, dajući nam u konačnici jednu novu interpretaciju žanra koja živi jednim novim, inovativnim i izrazito svježim životom.
Kao i kod mnogih primjera ovog žanra, mjesto radnje se odvija u veličanstvenom dvorcu mračnih hodnika, neočekivanih skrovišta, beskonačnih stepenica koje, vodeći u prostorije obavijene tajnama, podrazumijeva se, škripe. Na taj način, prostorom se stvara klaustrofobični lavirint koji za cilj ima prije svega ispratiti i odslikati priču. Priču o ubistvu koja djeluje kao omaž Agati Kristi, prije nego parodija. Priču sa preokretom.
Priču iz drugog ugla, gdje je ovaj veličanstveni “dvorac” koji izgleda kao “kuća iz Klueda” došao u posjed Harlana Trombija (Christopher Plummer), popularnog pisca krimi romana, tokom 1980-tih, kada ga je on “kupio od nekog Pakistanca”. Poigravanje sa idejama o starom novcu i njegovom legatu, te nasljeđu (kao izvoru korupcije), koje se u pričama ove vrste često stavljaju u prvi plan, je samo jedna u nizu inventnivnih ideja kojima se Džonson ovdje vješto poigrava i izvrće. Tu je, naravno, i porodica Harlana Trombija koja kroz svoje šarolike, kitnjaste likove predstavlja arhetipove američkog društva danas, a sam film počinje njegovim ubistvom, odnosno samoubistvom, što je i ključna misterija ove priče. Ko ga je ubio, ako je zaista riječ o ubistvu?
Možda Rensom (Chris Evans), unuk i crna ovca porodice, pjeboj i rasipnik, koji se te kobne večeri posvađao sa dedom na očigled svih? Ili Volt (Michael Shannon), Harlanov nesigurni sin papučar koji je neposredno do tog trenutka vodio njihovu unosnu izdavačku kuću? Možda zet Ričard (Don Johnson), rasista za kojeg se ispostavilo da je nevjeran Harlanovoj kćerki Lindi (Jamie Lee Curtis) ili je riječ o Džouni (Toni Collette), snahi i udovici, influenserki i životnom “new age” guruu, koja je, na konto školarine Harlanove unuke Meg (Katherine Langford) potkradala svekra? Jedina koja se u moru ovih lešinara zapravo čini nevinom je Marta (Ana de Armas), Harlanova njegovateljica, imigrant interesantne sposobnosti da povrati na neistinu (u filmu su to nazvali “regurgitative reaction to mistruthin”), što joj doslovno onemogućava da slaže, čime ona postaje odličan kandidat za partnera detektivu Blanu (Benoit Blanc). Marta, Blanov “Votson”, je shodno tome, a u kontrastu sa ostatkom porodice Trombi, prikazana kao svetac i lik koji je do te mjere neiskvaren da je “regurgitative reaction to mistruthin” sasvim prirodna i normalna stvar, koju ama baš niko ne dovodi u pitanje, uključujući i detektiva Benoaa Blana, modelovanog prema najpoznatijem detektivu popularne kulture – Herkulu Poarou (Hercules Poirot). Blana igra nevjerovatni Danijel Kreg (Daniel Craig) koji je, sudeći po svemu viđenom, neizmjerno uživao u datoj ulozi (a i kako ne bi). U odnosu na lika po kojem je stvoren i njegovoj ikonografiji, Blan ima francusko ime i prezime i izgleda kao ugledni gospodin, međutim, njegov kontekst je tipično američki i to onog “južnjačkog seljačine jakog akcenta” (southern redneck), zbog čega ga Rensom u nekom trenutku prozove “CSI: KFC”, što je samo jedna u nizu komičnih scena ovog beskrajno pametnog i zabavnog filma.
Kao i u romanima Agate Kristi, i ovdje do izražaja dolazi snažan element društvene satire utkan u svaku poru filma, što je možda i najvidljivije u liku Marte koja, bez obzira što joj je u više navrata rečeno da je dio porodice, iz iste biva iznova i iznova brutalno izopštena (izostanak na Harlanovoj sahrani ili činjenica da svaki član porodice navodi drugu zemlju kao zemlju Martinog porijekla – Ekvador, Brazil, Urugvaj, Paragvaj itd. – su neki od tih primjera). U svojoj suštini, “Nož u leđa” je suptilna, ali snažna kritika američkog društva, koja se koristi ustaljenim modelima i filmskim tropovima (smješni detektiv, porodične tajne, vile bogataša i slično) konstantno im dajući savremeni preokret, u duhu vremena za koje je stvaran (gdje je Branin “Orijent Ekspres” na primjer jako omanuo). Bogat kritikama na račun klasne i rasne segregacije, što se ogleda kroz porodicu Trombi čiji su članovi mahom rasisti, fašisti, nacisti, onih famoznih 1% razmaženih povlaštenih Trampovih pristalica bijele kože, “Nož u leđa” je dokaz da mejnstrim film itekako može biti subverzivan i itekako može biti društveno angažovan. To mu je možda i najvrijednija osobina.
Pored toga, tu je odlična ekipa glumaca čiji likovi uspješno balansiraju na granici karikature (ostajući pri tom konstantno na ovoj drugoj strani), što je dodatno pojačalo kvalitet filma koji u duhu najboljih priča ove vrste sve stavlja na vidjelo u svojim uvodnim trenucima. Ti signali i tragovi postaju jasni tek na drugo gledanje, ali u tome i jeste čar, jer vam Džonson do samog kraja ne dozvoljava da dođete do istine, ma koliko se trudili. I taman kad pomislite da ste sve shvatili, shvatite da niste shvatili ništa. Zato, očekujte neočekivano i obavezno ga pogledajte u bioskopu. Vrijedi. Svake minute. Svakog kadra.
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.