Nominacije za 92. izdanje godišnjih nagrada Akademije objavljene su u prvoj polovini januara. “Džoker” (Joker) Toda Filipsa (Todd Philips) predvodi trku sa 11 nominacija. U stopu ga prate Skorsezeov (Martin Scorsese) “Irac” (The Irishman), Tarantinov (Quentin Tarantino) “Bilo jednom u Holivudu” (Once Upon a Time in Hollywood) i Mendesov (Sam Mendes) “1917”, sa ukupno deset nominacija.
Najveće iznenađenje u ovoj grupi je sigurno “1917”, film koji, kao i Bon Džun Hoov (Bon Joon-ho) “Parazit” (Parasite), sa šest nominacija, ako je suditi po momentumu u posljednjih nekoliko sedmica, imaju najviše šanse za osvajanje glavne nagrade za najbolji film. Međutim, takozvani strani film nikada do sada nije ponio titulu “Najboljeg filma”, tako da će “Parazit”, kao i “Roma” prošle godine, vjerovatno osvojiti samo nagradu u kategoriji “Najbolji strani film”, što bi onda makedonskoj “Zemlji meda” ili “Medenoj zemlji” (Honeyland) ostavilo prostor u kategoriji “Najboljeg dokumentarnog filma”. Takođe, “1917”, zbog tehničke odluke da se snima u jednom kadru, sasvim logično, nije dobio nominaciju za montažu. Rijetke su situacije gdje film koji nema nominaciju za montažu osvoji glavnu nagradu, iako se i to dešavalo (Birdman, takođe iz jednog kadra). Kada su u pitanju uloge, stvari su dosta izvjesnije. Četiri glumca su očigledni favoriti, i to Hoakin Finiks (Džoker), Bred Pit (Bilo jednom u Holivudu), Rene Zelveger (Džudi) i Lora Dern (Priča o braku). Sve drugo bi u ovim kategorijama bilo iznenađenje. Adam Drajver (Adam Driver) pogotvo. Prateći odluku iz prošle godine, “Oskari” će se i ove održati bez voditelja, i to nešto ranije, 9. februara 2020. Tim povodom, pred vama je kratki pregled filmova nominovanih za najvažniju nagradu.
The Irishman
Novi film Martina Skorsezea uvijek je događaj. “Irac” tim prije, jer je na male ekrane (riječ je o produkciji Netfliksa) došao u osvit Skorsezeove kritike superherojskih filmova, te “Džokera”, superherojskog filma koji je svoj uspjeh u velikoj mjeri postigao zahvaljujući Skorsezeovoj matrici na kojoj se zasniva i kojom se služi. Samim tim, uzbuđenje oko premijere novog Skorsezevog filma, novog nakon “Tišine” (Silence) iz 2016. godine, je očekivana stvar. Međutim, sa velikim očekivanjima obično dolaze i razočarenja. Dio tog razočarenja se odnosi na činjenicu da iako film jeste dobar, jeste vizuelno izvanredan (sa izuzetkom tehnike podmlađivanja koja još uvijek strašno dekoncentriše i zahtijeva usavršavanje), jeste zabavan, prosto nije najbolji film. Ne u rangu onoga što od Skorsezea očekujemo, posebno onda kada ga stavimo rame uz rame sa njegovim ranijim mafijaškim remek-djelima. 4.5/5
Ford v Ferari
Šta god radio, Džejms Mengold (James Mangold) je uvijek korektan. Nekad i izvanredan (Logan). “Ford v Ferari” pripada ovoj prvoj kategoriji. Riječ je o korektnom filmu baziranom na istinitim događajima koji, iako jasna demonstracija znanja i vještine, prosto ne daje više od očekivanog. 4/5
Jojo Rabbit
Satirični horor o fašizmu čiji su centralni likovi dječak Džodžo (Roman Griffin Davis) i njegov zamišljeni prijatelj, Adolf Hitler (Taika Waititi), je originalan i svjež pogled na strahovito nasljeđe Drugog svjetskog rata koje je, nažalost, i danas aktuelno. Film koji počinje kao da je izašao iz glave Vesa Andersona (Wes Anderson), pozitivnog duha i izvjesne lakoće, sa likovima koji gotovo da graniče sa karikaturama, u nekom trenutku prelazi u ozbiljnu studiju ovog strašnog perioda. Nagli prekid koji ga dijeli na dva dijela je jedan od osnovnih problema filma koji nije uspio pronaći neophodni balans kako bi pomirio ove dvije strane priče. Vaititi, reditelj koji je svoj uspjeh stekao zahvaljujući istančanom ukusu, hrabrosti da spaja nespojivo i odličnom smislu za humor, ovdje, čini se, kao da je povukao ručnu i to u sred samog procesa. Rezultat je film koji nije uspio do kraja izgurati istom snagom, bez kompromisa, što je velika šteta. 4/5
Marriage Story
Jednostavna priča ispričana jednostavnim jezikom o kraju jednog braka, ali ne i ljubavi, “Priča o braku” suprotstavlja dvoje ljudi u njihovoj borbi za starateljstvom nad sinom. Sama radnja, gdje bi čin njenog prepričavanja možda čak bio besmislen, nije revolucionarna niti nešto što do sada već nismo vidjeli bezbroj puta, međutim, način na koji je ona ispričana je ono što je napravilo razliku. “Eni Hol” (Annie Hall), “Kramer protiv Kramera” (Kramer vs. Kramer), “Velika iluzija” (La Grande Illusion) su filmovi koji nam padaju na pamet kada pomislimo na “Priču o braku”. Prvi jer, posuđujući određene Alenove (Woody Allen) metode, pravi film koji konstantno skače naprijed-nazad, iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto, nastojeći da nam da jasan kontekst događaja koje pratimo, ali i njegovih likova. Drugi jer je očigledna referenca i film koji je obilježio jedno vrijeme postajući simbolom za dramu koja se bavi ovom tematikom. Treći, manje očigledan, ali izdvojen kao Baumbahova glavna inspiracija, je tu kako bi ispričao jednu drugačiju verziju “rata”, ovdje vođenog na mikro-nivou između dvoje ljudi koji su nakon ljubavi ostali vezani djetetom. Ipak, njegov najveći adut, pored Drajvera (Adam Driver) i Johanson (Scarlett Johanson), i njegova posebnost, se najlakše pronalazi u izvanrednom balansu uspostavljenom između emotivne, teške drame i, sasvim neočekivano, komedije. 5/5
Parasite
Južnokorejski film o klasnoj borbi, “Parazit” je jedno neočekivano iskustvo. U prvom redu jer se u jednom trenutku transformiše u nešto na šta niste bili spremni, a u drugom jer je ovo film, jedan od rijetkih, koji je, koliko-toliko, uspio ujediniti publiku i kritiku. U pitanju je autorsko djelo koje će sigurno obilježiti ovu dekadu. 5/5
Litlle Women
Neko će reći da nije bilo potrebe za novim “Malim ženama”, pogotovo jer smo ih imali već devet, pa ipak, inovativnost koju je Greta (Greta Gerwig) ovdje pokazala pobija takvu tezu, jer, kao i uvijek, poenta nije samo ispričati priču, nego radije način na koji će priča biti ispričana. Sa druge strane, takvim pristupom Greta je istovremeno ostala vjerna suštini “Malih žena”, romanu koji jeste feministička priča do srži, pretvarajući ga u bezvremeni tekst koji, kako se ispostavlja, itekako pripada 21. Vijeku, što je veliko prizanje Luizi Mej Alkot, književnici koja je imala tako duboka i široka shvatanja, utoliko da ovaj roman, u rukama dobrog reditelja, i danas ostaje aktuelan. 5/5
Joker
Šta još reći o “Džokeru”, a da već nije rečeno? Šta reći, a da ne izvučeš deblji kraj? Najbolje je, a i najpametnije, pohvaliti Hoakina Finiksa i nastaviti dalje. 3/5
Once upon a time in Hollywood
Što više vremena prolazi, osjećam veću ljubav prema “Bilo jednom u Holivudu”, iako i dalje čvrsto stojim pri tvrdnji da ovo nije najbolje što nam Tarantino može ponuditi. Ipak, kada pogledamo sve nominovane, i u odnosu sa njima, jasno je da je ovdje riječ o jednom od boljih filmova ove godine. Kao i ranije, u vrijeme kada sam napisala kritiku, stojim pri stavu da film u svom drugom činu pati od upotrebe često bespotrebnih kadrova, koji, u tom smislu, slabe njegovu narativnu snagu. Pri tome je važno napomenuti da su reference jasne (na momente i previše očigledne), te da to nije razlog kritike drugog čina. Ono što se sigurno treba staviti u prvi plan jeste Tarantinova ljubav prema filmu koja je zarazna, te njegov odličan osjećaj u radu sa glumcima, jer Bred Pit i Leonardo di Kaprio teško da su ikad bili simpatičniji. Ili bolji. 4.5/5
1917
Mendes u svojoj karijeri nikada nije napravio isti film. “Američka ljepota” (American Beauty), “Marinac” (Jarhead), “Savršeni dom” (Away we go), “Revolucionarni put” (Revolutionary Road), “Skajfol” (James Bond: Skyfall) su očiti primjeri. Njegova svestranost, radoznalost i očigledna sklonost ka eksperimentisanju su doveli do stvaranja jednog od najznačajnijih filmova 2019. Kao i u nekim ranijim izdanjima, i ovdje je riječ o fikcionalizaciji lične priče koja ostavlja snažan utisak na svoju publiku. Kritičari ovog filma će kao svoj argument obično koristiti dva podataka. Prvi se, naravno, tiče tehničkog aspekta filma i Mendesove odluke da, u eksperimentu, napravi film koji izgleda kao da je snimljen iz jednog kadra. Drugi, opet naravno, se tiče priče, to jest njenog navodnog nedostatka. Obe ove Mendesove odluke su itekako važne i relevantne, jer bez njih nikada ne bismo dobili neposrednost iskustva, što je cijela poenta “1917”. Neposrednost iskustva rata koji smo dobili kroz prvo lice Mendesovog glavnog lika i njegova odluka da za kostur filma uzme jednu arhetipsku priču su upravo ono što “1917” čini tako dragocjenom. Spajajući ova dva elementa sa trenucima ukorijenjenim u čisti realizam (prikaz rovova, leševa, ratišta i osjećaj opasnosti koji u realnom vremenu prolazimo sa Skofildom i Blejkom) i nadrealnim sekvencama (pjesma u šumi kao odraz njegovog trenutnog stanja, boravak u podrumu sa ženom i bebom čiji će smisao postati jasan tek u posljednjoj sekundi filma itd.), stvoren je film čija istovremena jednostavnost i kompleksnost dokazuje da se veliki ratni filmovi još uvijek prave. Iako sam ga stavila na deseto mjesto moje godišnje liste najboljih filmova, “1917” je, što vjerovatno možete i pretpostaviti, bez sumnje, moj favorit za pobjedu ove godine. 5/5
Monika Ponjavić / SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.