VRIJEME VUKOVA
Da, i to se konačno desilo. Večeras smo bili svjedoci susreta između članova porodice Stark, i to prvi put još od prve sezone, od druge epizode u kojoj je Ned prihvatio Robertov poziv u Kraljevu Luku da postane njegova nova Kraljeva Desnica. U pitanju je ponovni susret između dva najstarija preostala člana ove porodice – Sanse i Džona – pod uslovom da je Bendžen mrtav, u šta ću povjerovati tek onda kada vidim njegov leš. Da bi ste razumjeli epske razmjere ovog događaja vrijednog slavlja, potrebno je ukazati na par trenutaka iz prošlosti kojima i nije pridan toliki značaj u seriji, iako bi i bez toga činjenica da su se putevi dva Starka uopšte ukrstili trebala, sama po sebi, izazvati euforiju.
Ako se sjećate, tokom četvrte sezone imali smo priliku vidjeti dolazak Janosa Slinta u Noćnu Stražu. Janos Slint je, za one koji se ne sjećaju, čovjek direktno odgovoran za smrt Neda Starka, koji je zbog izvršavanja naredbi kralja Džofrija i ubijanja Robertove vanbračne djece, ironično, po naredbi Tiriona, muža Sanse Stark, poslan na Zid. Sansa, koja je Nedovom ubistvu svjedočila iz prve ruke, baš kao i Arja, ima listu ljudi čiju smrt potajno priželjkuje. Iako se radi o nepisanoj listi, nikad izgovorenoj naglas, na njenim stranicama je svoje mjesto, sasvim logično, pronašao i Slint, bivši zapovjednik Kraljeve Garde, što je evidentno u sljedećem pasusu:
„Sansa stared at his ugly face, remembering how he had thrown down her father for Ser Ilyn to behead, whishing she could hurt him, wishing that some hero would throw him down and cut his head. But a voice inside her whispered, there are no heroes.”
Po dolasku na zid, Slint kao Slint, uspjeva da se vaspostavi kao jedan od vođa ovog „svetog“ reda, ali i desna ruka Alisera Torna, čovjeka koji nije krio svoju mržnju prema Džonu. Međutim, s početkom pete sezone Slintova sreća se mijenja i to u trenutku kada Džon, novi Zapovjednik Noćne Straže, odlučan da isprati način života i ubjeđenja svog oca Neda, uzima u ruke Dugu Kandžu i odsijeca Slintovu glavu, po kazni za neposluh. Interesentan je podatak da je Džonova inicijalna namjera bila objesiti Slinta, međutim, sjetivši se riječi svoga oca da svaki čovjek koji donese odluku o nečijoj smrti, treba biti taj koji će kaznu i izvršiti pod uslovom da u nju istinski vjeruje. „A man who passes the sentence should swing the sword“, rečenica koju smo prvi put čuli u prvoj epizodi, Džona prati od samog početka ove priče i jedan je od ključnih razloga zbog kojih Džon nije bio u stanju da ubije niti Igritu niti starca ispred „Noćne utvrde“ tokom treće sezone.
„ “I will not hang him,” said Jon. “Bring him here.” “Oh seven saves us,” he heard Bowen Marsh cry out. The smile that Lord Janos Slynt smiled then had all the sweetness of rancid butter until Jon said “Edd, fetch me a block” and unsheathed Long Claw.”
Ovaj podatak, i Džonova nagla odluka da Slintu odsiječe glavu umjesto da ga objesi, tako postaje izvrsna paralela koja, u kontekstu ranijeg teksta, od Džona stvara neočekivanog heroja o čijem postojanju Sansa sanjari i kojem se potajno nada. Neočekivanog, jer da ironija bude veća, Sansa, baš kao i njena majka Ketlin Stark, pod čijim jakim uticajem je i odrastala, nije bila posebno naklonjena svom polubratu Džonu. Štaviše, Sansa ga je, u svakom momentu kada joj je za to pružena prilika, stavljala na mjesto koje mu je i pripadalo, t.j. mjesto kopileta. Njeni postupci, te uticaj majke, odigraće ključnu ulogu u stvaranju, ili bolje rečeno, razdiranju njihovog odnosa što je rezultovalo činjenicom da se, po odlasku na Zid, tokom druge epizode prve sezone, Džon pozdravio sa svima u Vinterfelu, svima, osim sa Sansom, sa kojom do večeras nije čak razmijenio niti jednu jedinu riječ.
Za vrijeme četvrte sezone, odnosno treće knjige („Oluja mačeva“), tokom njenog boravka u Vejlu pod lažnim imenom Alejn, kada je glumila Bejliševu vanbračnu kćerku, Sansa po prvi put počinje da misli o Džonu. Gradeći Vinterfel u snijegu podno zidina Irija, nakon svih grozota koje su je snašle, Sansa konačno počinje da saosjeća sa bratom, čiju je poziciju sada, u ovom novom kontekstu, po prvi put konačno mogla da razumije.
„She had always imagined the Night's Watch to be men like Uncle Benjen. In the songs, they were called the black knights of the Wall. But this man had been crookbacked and hideous, and he looked as though he might have lice. If this was what the Night's Watch was truly like, she felt sorry for her bastard half brother, Jon… He was only her half brother, but still… with Robb and Bran and Rickon dead, Jon Snow was the only brother that remained to her. I am a bastard too now, just like him. Oh, it would be so sweet, to see him once again.”
Čitajući ovu rečenicu, izuzetno je lako fokusirati se isključivo na riječi kojima Sansa opisuje Džona. On je njen “polubrat” i “kopile”. Da, međutim, ako bismo pogledali malo dublje i to u kontekstu prostora, ali i svega kroz šta je prošla, uočili bismo takođe da ona i o sebi misli kao o kopiletu (iako to nije nešto što je klasični primjer projektovanja) te da je Džon u njenim očima, pored toga što je “kopile”, ipak sada postao i vitez, i to “Crni vitez Noćne Straže”. Ovaj podatak je značajan prevashodno zato što nam ukazuje na činjenicu da se Sansino mišljenje o Džonu konačno promijenilo. Ona ga sada poštuje. Divi mu se. To naravno zaključujemo iz dobro nam poznatog Sansinog stava na temu viteštva i časti koji je u direktnoj saglasnosti sa Džonovim, iako se to na prvi pogled ne čini tako. I jedno i drugo vjeruju u čast i poštenje, iako na potpuno drugi način, te da je Bendžen Stark, njihov stric, prototip pravog brata Noćne Straže. Džon vjeruje da su svi članovi Noćne Straže istinoljubivi i časni. Sansa vjeruje da su svi vitezovi istinoljubivi i časni. I jedno i drugo predstavlju suprotne strane svijeta (Džon sjever a Sansa jug), vjerujući u ideju da su njihova odredišta – Zid, odnosno Kraljeva Luka – časna, veličanstvena i njima predodređena. Ove će se ideje oboma, od trenutka kada napuste Vinterfel, postepeno gubiti kako realnost postane sastavni dio njihovih života. Prateći njen tok misli, shvatamo da Sansa, potpuno svjesna da Džonova zakletva Noćnoj straži njegovu transformaciju i uspon do slave čini gotovo nemogućim, kao da podsvjesno traži rupu u sistemu koja će Džonu otvoriti put ka trenutku u kojem će on, kao i njegova braća, moći ravnopravno da se svrsta među najčasnije i najbolje što Vesteros ima da ponudi. S ove tačke gledišta, ispostavilo se da je ovo bila jedna vrsta proročanstva jer samo dvije knjige kasnije Džon će pobijediti smrt, što će ga osloboditi zakletve date Noćnoj Straži.
RUŽIČASTO PISMO
Nakon zagrljaja koji smo čekali godinama, te nostalgičnog prisjećanja na djetinjstvo, Sansa, kojoj je u ovoj novoj postavci izgleda više stalo do Vinterfela, predlaže Džonu savez, pozivajući ga da zajedno sa njom, Slobodnim narodima i preostalim kućama još uvijek vjernim Nedu Starku, krenu na jug i preotmu svoj dom iz ruku psihotičnog Remzija Boltona. Džon, iz nepoznatih razloga, te na opšte iznenađenje, naše ali i Sansino, u prvi mah odbija njen prijedlog. Da li je ovaj novi Džon, kojem sada očigledno nedostaje inicijative i volje, nastao kao rezultat Melisandrine magije ili je ipak naprosto riječ o rupi koju su pisci serije tek sad odlučili zakrpiti? Rekla bih ovo drugo, jer neposredno pred kraj najbolje epizode ove sezone Džon konačno dobija pismo, među fanovima poznato kao “Ružičasto pismo”. U pitanju je potez koji je, u knjigama, Džona koštao života. I ne, uprkos uvriježenom mišljenju, Džon život nije izgubio jer je odlučio propustiti Slobodne narode kroz kapiju Crnog zamka, ne. Remzi i samo Remzi je odgovoran za slijed događaja u posljednjem poglavlju “Plesa sa zmajevima”, kada frustriran šalje pismo Džonu u kojem pored toga što ga obavještava da je ubio Stanisa, zarobio Mensa i da sada vlada Vinterfelom, šalje i otvorenu prijetnju Noćnoj Straži, koju će napasti s juga ukoliko mu Džon ne vrati (lažnu) Arju i njegovog Rika.
“Your false king is dead, bastard. He and all his host were smashed in seven days of battle. I have his magic sword. Tell his red whore.
Your false king's friends are dead. Their heads upon the walls of Winterfell. Come see them, bastard. Your false king lied, and so did you. You told the world you burned the King-Beyond-the-Wall. Instead you sent him to Winterfell to steal my bride from me.
I will have my bride back. If you want Mance Rayder back, come and get him. I have him in a cage for all the north to see, proof of your lies. The cage is cold, but I have made him a warm cloak from the skins of the six whores who came with him to Winterfell.
I want my bride back. I want the false king's queen. I want his daughter and his red witch. I want this wildling princess. I want his little prince, the wildling babe. And I want my Reek. Send them to me, bastard, and I will not trouble you or your black crows. Keep them from me, and I will cut out your bastard's heart and eat it.
Ramsay Bolton, Trueborn Lord of Winterfell.”
U pitanju je naravno presedan jer do sada, od kada Noćna Straža postoji, nijedan lord nikada nije prijetio Zapovjedniku Noćne Straže niti ju je ikad planirao napasti. Suočen sa teškom odlukom, ali i vođen ličnim emocijama, Džon odlučuje marširati na jug u susret Remziju Boltonu. Iste te noći, neposredno po izdavanju ovog naređenja, predvođeni Bouvenom Maršom, nekolicina braće odlučuje da ubije Džona, naizmjeničnim ubodima u stomak i grudi. Ostalo vam je poznato.
Tako uvođenje “Ružičastog pisma” u ovom konkretnom trenutku, za koji bi neki rekli možda i prekasno, zapravo postaje još jedan u nizu Mekgafina koji za cilj suštinski ima dovesti nevoljkog, letargičnog Džona iz tačke A u tačku B, o čemu je bilo riječi ranije. Sansa je tako pobijedila i dobila ono što želi – marš na Vinterfel –, ironično uz pomoć svog drugog muža, Lorda Remzija Boltona.
ROĐENI UBICA
Svima koji još uvijek žive u zabludi da Amberi igraju duplu igru, da je Čupavko živ i da Rikon ima šansu da preživi ovu sezonu, Remzi je pokazao kako stvari stoje, dodavši još jedno ime na svoju listu žrtava. Ovog puta život je, sasvim očekivano, izgubila Oša. Isti trik ovoga puta nije urodio istim plodom. Ženska manipulacija je možda mogla upaliti kod arogantnog dječaka kakav je bio Teon, međutim, Remzi je, za razliku od Teona, potpuno nepredvidiv i, ako ste do sada imali ikakve sumnje, apsolutno bez straha što ga ujedno čini opasnim neprijateljem. S druge strane, bez obzira na pomenute karakteristike, moramo priznati da kao lord, čiji je simbol odrani čovjek, Remzi nije uspio pokazati zavidni nivo u vještini guljenja jabuke.
KOMPLEKS BIJELOG SPASITELJA
U književnosti, istoriji ali i popularnoj kulturni, sintagma “bijeli spasitelj” je narativni motiv koji za cilj ima prikazati heroja bijele kože u činu spasavanja ne-bijelaca iz njihovog sopstvenog stradanja. Ovaj motiv ima dugu istoriju, pogotovo u američkoj kulturi, koja spasitelja vrlo često prikazuje kao mesiju koji u procesu ovog nesebičnog čina obično nauči nešto novo o sebi. Večeras smo imali priliku vidjeti da Deneris, kao ovaploćenje “bijelog spasitelja”, do sada, nažalost, apsolutno ništa nije naučila. Reći ćete da sam preoštra. Reći ćete da pretjerujem ali zaista, koliko puta ćemo do kraja ovog serijala posvjedočiti sceni u kojoj Deneris Targarijen, nakon (privremenog) poraza, trijumfalno izlazi pred hiljade siromašnih ne-bijelaca koji joj se u strahopoštovanju klanjaju pod nogama?
Ako se ne bismo posebno bavili ovom scenom, i ako bismo zanemarili riječi autora iz čije glave je lik Deneris i potekao, a koji kaže da ona nije izgorila u lomači tokom sahrane Kala Droge samo i isključivo zbog prisustva zmajeva i očigledne magije koja se vratila na ovaj svijet, te da se to desilo samo jednom, odnosno da ona sada ne može ulaziti u vatru kad god i gdje god joj se prohtije, bio bi ovo odličan kraj epizode. Međutim, kao i sa Ošom, isti trik nije urodio istim plodom pa samim tim ni moje oduševljenje nije uspjelo da se izjednači sa onim od prije pet godina kada je Deneris “rodila” zmajeve i tako me zauvijek vezala za ovu priču. Nećemo sada ulaziti u činjenicu da je od nekih 10 000 prisutnih Dotrakija samo njih dvoje čuvalo vrata hrama u kojem su se u tom trenutku nalazili svi Kalovi koji nešto znače (jasno mi je da je u pitanju religijsko okupljanje, da je oružje bilo zabranjeno i da niko nije očekivao ovakav razvoj događaja ali ostaviti hram nezaštićen dok u kampu imate Majku Zmajeva o kojoj cijeli Esos bruji je ravno ostavljanju pape bez policijske pratnje za vrijeme Uskrsa u Vatikanu). Nećemo se ni zapitati kako to da Deneris nije dobila bolest okamenjivanja kada ju je Džora dodirnuo. Nećemo dodirnuti ni činjenicu da je neko prethodno trebalo da natopi hram benzinom kako bi se postigao efekat trenutnog gutanja vatrom. Nećemo ući u to da joj perika ponovo nije izgorila. Niti da prevrtanje mangala zaista može da izazove požar onih razmjera (što je fizički gotovo nemoguće). Nećemo ući ni u činjenicu da su Dotrakiji izgleda potpuni levati. Niti da niko od ovih deset hiljada prisutnih nije primijetio leševe na pragu hrama. Ništa od toga sada više nije važno jer problematičnost ove scene ne leži u ovim rupama, nego u konstantnom ponavljanju nastalom kao rezultat lošeg pisanja, a ponavljanje je majka znanja koju Beniof i Vajs, baš kao ni Deneris nikako da usvoje.
Kompilacijom finala prve sezone (rađanje zmajeva), finala treće sezone (klanjanje Majci tih Zmajeva), brojnih međuscena (najbolji primjer je spaljivanje Kraznisa mo Nakloza), te njihovim recikliranjem, Beniof i Vajs su stvorili jedan kolaž koji je dramatično oslabio ovu, inače odličnu, epizodu i nije uradio ništa osim što je pokazao da Deneris po hiljaditi put dobija veliki broj pristalica koje će, kao i svaki put do sada (sjetite se prve postave Dotrakija poklane u Kartu, sjetite se brodova koji su kao i Remzijevi psi nestali bez traga, Neukaljanih koji su se sveli na Grejvorma, pa na kraju krajeva i oslobođenih robova koje su Sinovi Harpije mahom istrijebili u borilištu), sasvim sigurno uspjeti zaturiti negdje u pustinji na svom dugom putu nazad ka Mirinu. A ako se Drogon kojim slučajem pojavi, budite sigurni da će ga ona, ukoliko im životi budu ugroženi, zajahati i odletiti u nepoznatom pravcu, baš kao što je to uradila i prošle sezone, ostavljajući tako svoje pristalice i vjerne pratioce na cjedilu bez da i trepne. Na kraju krajeva, to je način Targarijena. S vatrom i krvlju, arogantno u nova osvajanja jer svi ljudi koji nisu ti, i čija je kultura iole drugačija od tvoje zaslužuju da budu oslobođeni. Pa i od samih sebe, ako je potrebno.
NAJGORE OD EPIZODE
-Konstantne greške u kontinuitetu uspostavljenog narativa
-Beskonačni govori odličnog Džonatana Prajsa, koji ne jenjavaju
-Bren se nije pojavio
-Džejmi Lanister, najmlađi vitez svih vremena, Zapovjednik Kraljeve Garde i vječni papučar koji se, evo već tri godine, grčevito drži za Sersine skute
-Nadmoć Pitera Bejliša u Vejlu. Amberi su izdajnici ali Piter Bejliš, čovjek, direktno odgovoran za smrt Neda Starka, će se pojaviti kao princ na bijelom konju i u posljednjem trenutku spasiti Vinterfel, čijem je potpunom uništenju svojim spletkarenjem i doprinio.
-Arogantni previdi Pitera Bejliša, majstora svog zanata, kojem je nekako pošlo za rukom da pogrešno procijeni Remzija Boltona. Da li je moguće da lukavi majstor igre gubi svoje tlo pod nogama?
-Džonova nesigurnost i nedostatak želje da se bori za Vinterfel. Ne znam u kojoj paralelnoj relanosti bi se ovakva stvar ikada mogla desiti
-Vremešni Džora je skoro pa neupotrebljiv
-Činjenica da je Deneris ponovo na silu izvukla keca iz rukava
-Klečanje ne-bijelaca pred izrazito bijelom kraljicom postalo je ne samo predvidivo, nego i pomalo dosadno
-Činjenica da su Beniof i Vajs ponovo odlučili da idu kontra autora priče koji je u više navrata ponovio da Deneris, kao niti jedan drugi clan ove porodice, nije imuna na vatru. Njena otpornost na vatru za vrijeme scene rađanja zmajeva u prvoj sezoni se veže isključivo za krvnu magiju koju je tada prizvala kako bi se iz jaja izlegli zmajevi. Dakle u pitanju je jedinstven događaj koji se desio samo jednom i koji se prema Džordžu Martinu nikada više neće ponoviti.
-Bacanje sjenke, recikliranjem scena, na fantastično finale prve sezone. Ako ponavljaš jednu te istu scenu, ona počinje potpuno gubiti na značaju i važnosti, pretvarajući se tako iz posebne scene u jednu sasvim prosječnu
-Kad smo već kod recikliranja i konstantog ponavljanja, za kraj ću vas savjetovati da zapamtite da će, svaki put kad vidite Remzija sa nožem u ruci, u narednih par minuta neko umrijeti. Još ako se nož pojavi u krupnom planu, stvar je unaprijed gotova.
NAJBOLJE OD EPIZODE
-Tormund se zaljubio. U Brijenu od Tarta! Kakva predivna kombinacija…
-Edov izraz lica kada je primijetio kako Tormund gleda Brijenu. Neprocjenjivo.
-Razgovor između Teona i Aše, prekrštene u Jaru za potrebe serije
-Brijenina suptilna prijetnja Melisandri
-Brijenino otvoreno priznanje da je ubila Stanisa
-Stvaranje atmosfere, kroz ovu interakciju, u kojoj postaje jasno da će Davos uskoro saznati šta se desilo princezi Širini. Sve su prilike tako da će Crvena žena ipak odgovarati za svoje grijehe. I to možda čak i dva puta. Jednom za smrt Renlija, a drugi put za Širin. Nema veze, déjà vu je ionako standardna pojava u ovoj seriji. Ako nismo posvjedočili jednoj sceni barem dva puta, ona kao da se nije ni desila.
-Davosova reakcija na Melisandrin komentar da je ipak Džon Obećani princ, a ne Stanis, kako je oduvijek tvrdila. E moj Davose, ćud je ženska smiješna rabota! Ne zna žena ko je kakve vjere; stotinu će promijeniti vjera da učini što joj srce žudi.
-Odluka da se krene na Vinterfel. Ako, ako…
Najbolji citat: “Where will we go? The only place we could go. Home.”
Ocjena: 4/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.