Troje učenika osmog razreda Osnovne škole “Ratko Mitrović” u Čačku zahvaljujući empatiji i pribranosti, spasili su život baki kojoj je pozlilo na ulici, dok su njihovi stariji sugrađani samo nijemo prolazili kraj njih.
Osnovci Tamara Pavlović, Tamara Jelić i Vanja Šijaković, su se vraćali sa očnog sistematskog pregleda iz Opšte bolnice “Čačak” i čekali autobus ispred bolnice. Na klupi pored njih sjedila je baka kojoj vidno nije bilo dobro.
– Bila je blijeda u licu, klatila se. Odjednom se onesvijestila, pala i udarila glavom, nije se pomjerala. Odmah smo pritrčali da joj pomognemo. Tamara je pritrčala do nje, a ja sam otišla da kažem drugu da pozove Hitnu pomoć – priča Tamara Jelić.
Dvije Tamare objašnjavaju da su u početku bile uspaničene, ali da su morale da budu pribrane i da pomognu ženi, vodeći se time da, ukoliko one to ne urade, nema ko drugi.
– Kad je ona pala, Tamara i ja smo se samo pogledale. U sekundi je strah prevladao, ali smo shvatile da nema čega da nas bude strah, da će, ako ne priđemo, žena ostati tu. U sekundi smo se pribrale, prišle smo i uradile sve što je bilo u našoj moći – nastavlja Tamara.
Njena drugarica iz odjeljenja objašnjava da su prišle ženi, koja “uopšte nije izgledala dobro”. Prskali su je vodom da dođe sebi.
– Naslonili smo je na klupu, jer nismo imali snage da je podignemo. Tu su bile tri žene, koje su prosto nejake, i mi djeca. Poslije nekoliko minuta naišao je čovejk u automobilu koji je trebalo da pokupi djevojku koja je stajala na stajalištu. Mi smo ga prosto molile da izađe iz auta i da nam pomogne. Prvih par minuta je samo gledao šta radimo, pa smo ga pitale da nam pomogne bar da je stavimo da sjedne na klupu jer je sjedila na zemlji naslonjena na klupu. Samo je pomogao da je podignemo i otišao – dodaje Tamara Pavlović.
Kako objašnjava, baku je držala za ruku i učinilo joj se da nema puls. Zatim je puls provjerila na vratu, ali ga nije osjetila.
– Kada sam je pogledala bila je plava. U momentu sam imala samo informaciju da se vraćala sa dijalize. Ja u tom momentu nisam mogla da se sjetim ni šta je dijaliza i nisam znala da li smijem da krenem da radim masažu srca. Kada mi je Tamara rekla šta je dijaliza, kad mi je u momentu pomogla da se prisjetim, ja sam nekih pet do šest puta radila masažu srca i žena se povratila – dodaje ona.
Dok je Tamara pokušavala baku da vrati u život, njeni prijatelji i okupljene žene su je hladili papirima iz svesaka i polivali je vodom po vratu, masirali je, pokušavajući da je vrate u svjesno stanje.
– Žena je počela da krlja, da povraća. Tada nam je laknulo, jer smo vidjeli da je došla sebi. Naš drug Vanja Šijaković je sa Dušanom Borisavljevićem otišao do Urgentnog centra. Kada su tamo došli, rekli su im da je vozilo poslato – kaže Tamara Pavlović.
Djevojčice objašnjavaju da su u bolnici rekli da znaju za slučaj bake, da je vozilo stiglo i da je ona zbrinuta, te su dječaci počeli da se vraćaju ka svojim drugaricama. Ipak, vozila nigdje nije bilo.
– Onda je majka našeg druga još jednom pozvala Hitnu pomoć i oni su stigli u roku od tri-četiri minuta. Vanja je pomogao da je obore na klupu, postave na nosila i unesu je u sanitetsko vozilo jer nije mogla da sjedi. Tada su je odvezli – dodaje Tamara Jelić.
Kako djevojčice objašnjavaju, medicina ih je uvijek zanimala i planiraju da upišu medicinsku školu. Zbog toga su i znale kako da postupe u kritičnoj situaciji i pruže prvu pomoć.
– Uvijek me je zanimala medicina i sama sam učila o tome, a i tetka mi je medicinski radnik. Uvijek sam voljela da istražujem o tome. Niko nas konkretno nije učio, u školi nismo pričali o tome, ali dosta smo istraživale i iz priče, gledanja videa i serija znala sam kako treba da reagujem – kaže Tamara Jelić.
– Meni je sestra dugo godina u medicini, tako da sam uz nju, i kao mala, a i poslije, učila o takvim stvarima. Uvijek me je zanimala medicina. Planiramo i da upišemo medicinu – nadovezuje se Tamara Pavlović.
“Možemo mnogo da naučimo od njih”
Direktor škole “Ratko Mitrović” Đuro Ceranić kazao je da su u školi bili zatečeni kada su čuli informacije, jer djeca nisu pričala o tome što se desilo.
– Djeca u školi nisu pričala o tome, sve dok od trećih lica nismo saznali i dok to već nije izašlo u medije. Na pitanje zašto nisu rekle šta se desilo, odgovorili su da smatraju da je to najnormalniji čin i da nema potrebe da o tome dodatno pričaju. To što su uradile shvatile su kao normalnu reakciju – kaže direktor.
Kako ističe, to još više daje na značaju cijeloj priči jer je “poznato da je naše društvo, usljed svih dešavanje u proteklim decenijama, poprilično emotivno otupilo”.
– Ta činjenica da su odrasli prolazili pored njih i nisu obraćali pažnju, u smislu da pomognu toj baki i da njima pomognu u tome što su radile, govori gdje smo kao društvo, koliko je sistem vrijednosti poremećen i koliko smo postali nijemi i gluvi za tuđu muku, muku ljudi oko nas. Naš opšti zaključak u školi je da mi ovdje možemo mnogo da naučimo od njih, čini mi se više nego oni od nas. Ovaj čin samim tim dobija na značaju i zbog toga je potrebno da se čuje za ovako nešto, da se svi duboko zamislimo i, nadam se, osvijestimo, kada je u pitanju empatija i naš odnos prema bližnjima i prema nama samima – zaključuje Ceranić.
Telegraf
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.