Emisija “Putokazi” vas je često vodila na najljepša moguća mjesta. Jedno od njih su sigurno Civljani i Cetina. Veliko vrelo, odnosno izvor Cetine, stari kameni most i crkvu Svetog Spasa željeli smo još davno posjetiti, snimiti, zabilježiti na koje smo vas vodili još 2023.Da se podsjetimo…
Tu gdje izvor Cetine rađa novi život, a ostaci hrama Vaznesenja Gospodnjeg svjedoče o vjekovima prohujalim kroz oronule zidove, danas pohode hiljade znatiželjnika. Moja je želja bila da nas kroz ovaj prelijepi kraj podno Dinare provede i o njemu priču ispriča moja draga kolegica Vaska Radulović, novinarka, prava mala kninska enciklopedija.
I ta mi se želja konačno ispunila. Stoga ponajprije odlazimo na izvor Cetine, na Veliko vrelo. Na moje pitanje, gdje smo to u stvari došli, Vaska je imala više nego spreman i konkretan odgovor.
– Došli ste u jednu oazu prirode. Mogu to slobodno tako reći. Ne samo u jednu turističku atrakciju, kako je posljednjih godina aktuelno reći, već u jedan prirodni biser, koji na žalost, ljudi slabo znaju cijeniti a koji je Bogom dat.
Ovo je jedan od tri vrela u Cetini, zapravo najveće od njih, vrelo Cetine, Veliko vrelo, koje je duboko oko 115 m, što su ronioci istražili za sada, obzirom da se desila jedna tragedija na toj dubini kada je stradao jedan ronilac, ali se pretpostavlja da je Veliko vrelo mnogo dublje od toga, i da voda dolazi iz jednog grotla ispod planinskog masiva, jer vidimo da su ovdje iznas nad obronci planine Dinare, a sve to u selu Cetina – kaže Vaska Radulović ističući da je u posljednjih nekoliko godina izvor Cetine jedna od nezaobilaznih turističkih atrakcija brojnim turistima sa sve četiri strane svijeta.
Tu u blizini, živi baka Joka Četnik. Gazi devetu deceniju života, ali još dobro i čuje i vidi. Sve putnike namjernike i slučajne prolaznike sačeka, dočeka, da svakog sa riječima toplim pozdravi, a Vasku naravno obožava, jer kao što nam iz prikrajka šapnu, ko ne bi Vasku zavolio.
Pozdravismo se sa tom krhkom staricom koja i danas vjerno čuva sliku svoj pokojnog muža, koji joj je i dan danas u srcu i duši. Obećasmo da ćemo drugi put dođi onako kako bi njoj po volji bilo. Vjerujemo da će tako i biti, jer čudni su ti putevi gospodnji, jer kao što su čudni putevi, tako su i Putokazi životni doveli našeg narednog sagovornika, Dalibora Cvijanovića u ove prelijepe krajeve.
– Iz Bugojna sam, oženio sam iz ovog sela. Oni su starosjedioci u ovom selu. Prezime Vuković. Sada živimo u Kninu. Tokom ljetne sezone, imamo ovu prodavnicu ovdje sa sokovima i pićem za osvježenje i suvenirima. Zimi se selimo u Bosnu, i radimo na ski centrima – kaže Cvijanović, zboreći kako veliki broj turista prolazi ovuda.
– Sve ih interesuje, vrelo, crkva, sve. Ima i onih koji se i okupaju, i osvježe iako je zabranjeno, i postavljene su table koje upozoravaju, ali eto, dešava se – kaže naš sagovornik i u sve smo se i sami uvjerili, i pokušali bar na tren skrenuti pažnju turistima iz zemalja Evropske unije, koji sigurno takve stvari ne rade u svojim zemljama, kažemo im da je izvor Cetine osim što je turistička atrakcija, ujedno i biser prirode i vodozahvat, te je kupanje u njemu zabranjeno.
Put nas dalje vodi do starog kamenog mosta preko rijeke Cetine. Izgleda uistinu fascinatno. Ima ih više na rijeci Cetini kaže naša sagovornica Vaska, napominjući da su oni danas prave turističke atrakcije kojima se promovišu prirodne i kulturno istorijske ljepote ovog kraja.
I tu ne stajemo, nego idemo odmah dalje, jer nedaleko odavde živi Đorđe Zelenović. Sve što izrade ruke ovog dobrog čovjeka spada u remek djelo. Bavi se izradom drvenih krstova, kako onih malih tako i onih velikih, za litije. Reče nam Đoko, da je spremio jedno veliko iznenađenje. Zna se veli i ko ga je zaslužio.
– Ovaj krst sam napravio za našeg šampiona. Novaka Đokovića. I nadam se da ću mu moći pokloniti. Zato, ako bude gledao, neka vidi, ovo je krst za njega – pokazuje nam Đoko drveni krst dok mu glas podrhtava.
Ostavljamo Đoku u nadi da će Đoković sve ovo vidjeti i čuti. Na kraju dolazimo do najzanimljvijeg dijela priče. Stižemo do ostataka hrama Vaznesenja gospodnjeg, do crkve Svetog Spasa.
Ostaci ovog hrama plijene pažnjom putnika namjernika, slučajnog prolaznika, brojne vjernike koji sa svih strana dolaze u Cetinsku krajinu, kaže Vaska.
– Crkva Svetog Spasa u Cetini je u poljednjih nekoliko godina često predmet spora između pravoslavnih vjernika i katolika. Ja ću reći ono što znam a to je da je po stavu srpske pravoslavne crkve, ova crkva koja se nalazi iza mene, inače posvećena Vaznesenju Gospodnjem odnosno Spasovdanu, koji je i Slava sela, sazidana 1391. godine. Nakon Kosovskog boja, kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić je izdao gramatu, da se sazida pravoslavna bogomolja ovdje u selu Cetina.
Ona je naravno i nakon upada Turaka u ove krajeve, mnogo stradala, kao što je stradalo i stanovništvo ovog kraja. Hriščanski je kraj ovo bio, živjeli su ovdje i pravoslavci i katolici, pa je crkva stradala jednako kao i narod ovog kraja. Ovo je sada zaštićeni spomenik kulture. Po stavu pak katoličke crkve, navodi se da je ova crkva iz devetog vijeka, kao ranohrišćanska katolička bazilika. I to su neke stvari kojima se trebaju pozabaviti istoričari. Temeljito.
Ono što sa puno više preciznosti mogu reći je da je gradnja nove crkva Svetog Spasa, koja se nalazi na samom izvoru rijeke Cetine, započela 1937. godine, zahvaljujući jednom bogatom trgovcu iz ovih krajeva a koji je živio u Beogradu. To su Marko Četnik i njegova supruga Jelena i to je njihova zadužbina, a sve po ugledu na ovu staru ckrvu zadužbinu Stefana Tvrtka I Kotromanića.
Crkva je završena 1974. godine. Osveštana je godinu dana kasnije od strane tadašnjeg episkopa Save Vukovića. Moram reći da se u novom hramu, nalaze i grobovi zadužbinara, Marka i Jelene Četnik. Ovo što vidite kod stare crkve jeste groblje.
Po nadgrobnim pločama, vidjećete da se tu radi uglavnom o pravoslavnim imenima iz ovog kraja, i opšte je poznato da su ljudi iz Cetinskog kraja sahranjivani upravo ovdje. I sam oltarski dio crkve je okrenut prema istoku ali kao što sam već rekla time se dalje trebaju baviti istoričari, a i ova crkva je biser ovog kraja i mislim da ju ne bi trebalo narušiti u nekom pogledu kao što se to na žalost radilo posljednjih nekoliko godina – kaže na kraju Vaska Radulović.
I naravno da ne bi trebalo, jer je riječ o hramu kojeg čim ga ugledate dobijete neku neobičnu energiju, osjetite se u trenu uzvišeno, riječ je o crkvi koja je izgurala vijekove na plećima odnosno zidinama svojim i koja vas tjera da se duboko zamislite nad njenom sudbinom.
Tako se uglavnom osjećaju vjernici, koji dolaze ovdje. Svi oni koje “Putokazi” nanesu u ovaj, kao što rekoh na početku, možda ponajljepši dio Dalmacije, u kraj u kojem se ta teška istorija kroz koju smo prošli kao narod itekako osjeti, a opet dio Dalamcije koji naprosto plijeni ljepotama svojim, stoga ako Vas nekada put nanese u ove krajeve, obavezno posjetite sve ovo što smo vam prikazali, i obavezno nam pozdravite baku Joku. A mi ćemo ponovo ako Bog da, isto učiniti. “Putokazima” vođeni.
Ljubinko Spasojević
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.