U prvom srpskom ustavu, tačnije Sretenjskom ustavu iz 1835. jasno stoji da “Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog po svojoj volji.” Ovo pravo, čini se, Srbima nakon 181 godinu još uvijek nije najjasnije. Tako se nekršteni, rimokatolici, homoseksualci i lezbijke, protestanti, muslimani, ateisti i komunisti i, uopšte rečeno, ljudi drugačije misleći od mejnstrima domaćina, slavitelja slave, unatoč imenovanju Ane Brnabić i sličnim primjerima, još uvijek, olako, isključuju, ili samoisključuju iz onoga što bi trebalo ulaziti u “definiciju” Srbina.
Nikada neću zaboraviti pradavnu prepisku sa jednog od mnogobrojnih internet foruma u kojoj “ispravni” dijasporski pravoslavni domaćin, sa mnogo bola i prijekora u stilu pita rođaka u Srbiji koji je prešao u protestantizam: “Samo hoću da znam, da li ste vi još ikako Srbi?” O percepcijama o muslimanima kao vječnim “poturicama” i (ne)službenom stavu SPC da “Srbin nekršten ne biva” nije potrebno ništa dodatno obrazlagati. Da stvar bude gora, reakcije na ovakvo, dominantno, promišljanje o nacionalnom identitetu su mahom elitističke, pune prijezira prema svjetini, poput “Druge Srbije” i dovode situacije u kojoj običan narod uzvraća gađenjem i neprihvatanjem, što kod pomenute “elite” kreira razočarenje, koje je najčešće prelazi u destruktivni autošovinizam.
Zanimljivo, kod Bošnjaka, kao mlađe kopije Srba, situacija nije posve drugačija. Dominantna islamistička i populistička elita je popis 2013. uspješno iskoristila da preko bilborda narodu da vrlo jasno uputstvo šta su, gdje su i kuda idu. Odrednice “Bošnjak, islam, bosanski”, konačno su se učvrstile kao dominantne odrednice identiteta bosanskog naroda islamske tradicije. Zanimljivo, baš kao i u Srbiji i da stvar bude još gora, opozicija dominantnoj eliti, tzv. građanske liberalne struje u Sarajevu, takođe sa neskrivenim gnušanjem preziru Bošnjaštvo kao nešto retrogradno i primitivno, nerijetko liječeći vlastite komplekse porijekla od “muslimanskih prmitivaca”. Ne treba dodatno objašnjenje zbog čega im se prezir uzvraća i najvidljiviji je kroz promile glasova koje stranke tzv. građanske proveniencije osvajaju na izborima.
Nikakvo čudo da drugosrbijanski i sarajevski elitističko-građanski krugovi jako dobro sarađuju, posebno u situacijama kada se jedni drugima siti isplaču na ramenu zbog kretenskog naroda među kojima su oni, tako napredni, tako inteligentni i plemeniti prisiljeni živjeti.
Da li to znači da je liberalizam i mogućnost diverzifikovanog srpskog identiteta nemoguć i da je jedino što nam preostaje prihvatanje “realpolitičke” realnosti prebivanja u hermetički zatvorenim sektarijanskim, despotsko-religijskim zadatostima i okvirima? Da li nam je skučeni ropski mentalitet tradicionalne, više magije nego religije, uz očajavanje i cmizdrenje tzv. elite, koja, naprosto ne može da vjeruje gdje je “prisiljena” živjeti zaista politički usud? Ono što se sa sigurnošću može reći da su istorijski procesi svugdje na svijetu, pa i na Balkanu veoma spori i da će sektarijanski populizam još dugo biti jedini realni model vladavine među južnim Slovenima, što je najbolje shvatio aktuelni predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik.
Međutim, to nije razlog za slijeganje ramenima. Ako neke stvari idu sporo, onda ne treba očekivati da će ići brzo. Pitanje je samo kako i gdje ih artikulisati. Ono što bi mudroj i dalekovidoj srpskoj političkoj eliti svakao trebao biti prioritet jeste nalaženje modus vivendija sa muslimanima. Naravno, ne pristupom vječnog cmizdrenja i izvinjavanja, već upravo istinskom primjenom sretenjske formule života “po svojoj volji”. Od Srba se ne treba očekivati da se stide svojih ustanaka i oslobodilačkih ratova, koji su zbog karaktera neprijatelja, a ne zbog puke pripadnosti tog neprijatelja islamu, imale izrazito antiislamski karakter. S druge strane, potrebno je shvatiti kolektivni animozitet muslimana prema dominantnoj srpsko-pravoslavno kulturi, pošto je, upravo ona bila označitelj propasti jednog drevnog svijeta koji, očekivano, ljudski, romantizuju. Međutim, ono što se i od jednih i od drugih može i mora očekivati jeste promišljanje o redefinisanju postojećih svjetonazora. Ako je potpuna sloboda načina na koji želimo živjeti imperativ kojem se mora težiti, onda ni pravoslavlje ni islam više ne smiju biti puki relikti predmodernog ropstva. Niti bi pravoslavna crkva smjela zadržati monopol nacionalne institucije za kreiranje identiteta jer tako nešto ni u kom slučaju nije u opisu njenog hrišćanskog poslanja, niti bi islam mogao dalje zadržati svoje orijentalno-despotske težnje za prerastanjem u vjerodržavu. Tek onda kada se shvati i uspije širim masama objasniti da srpski ustanici iz 1804. godine nisu bili samo ustanici za veća prava trgovaca svinjama i pravoslavlja, već istočnici svijeta u kojem “način življenja” ne smije biti diktiran, onda će se shvatiti da je to borba za svijet u kojem se i islam i pravoslavlje mogu slobodno prihvatiti ili odbaciti, bez prisile državnih aparata i vladajuće klase koji su jedno ili drugo proizveli u svoju dominantnu ideologiju. Kada, ko i gdje će ovakav proces započeti? Kada ne ovisi samo od neophodnog političkog trenutka već od napornog rada ljudi koji bi se za takvu društvenu koncepciju založili. To svakako neće biti histerični pseudoliberali koji žive u kristalnim balonima vlastite “zgroženosti”. Mnogo prije će to biti ljudi koji će svoju pamet ujediniti sa političarima koji su shvatili kako s narodom, ne gade ga se i koji su doživljeni kao dio naroda. Oni, koji će shvatiti da alternative nema. Sloboda ili smrt.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.