Kočićev zbor ponovo okuplja hiljade ljudi na Manjači, uz tradiciju, gusle, narodna nadmetanja, pjesmu i atmosferu koja je odavno prerasla lokalne okvire. Ali, kada bi se u ovo vrijeme mogao vratiti Petar Kočić, teško je povjerovati da bi samo nijemo posmatrao ono što se danas događa na njegovom zavičajnom prostoru.
Jer Kočićev zbor nije samo vašar, koncert ili još jedan događaj u kalendaru. To je manifestacija koja nosi ime čovjeka čiji je cijeli književni i politički život bio obilježen sukobom sa vlašću, nepravdom, licemjerstvom i društvom koje je često više voljelo da ćuti nego da postavlja pitanja.
A onda – bina, muzika, pivo i veoma često Baja Mali Knindža.
Baja, jedan od najprepoznatljivijih izvođača nacionalno obojene krajiške pjesme, godinama ima publiku koja njegove nastupe doživljava kao spoj muzike, identiteta i kolektivnog sjećanja. Njegovo prisustvo na ovakvom događaju zato nije samo pitanje zabave. Ono govori i o tome kako se danas doživljava tradicija, šta publika želi da čuje i kako se jedno istorijsko nasljeđe pretvara u savremeni spektakl.
Nerijetko se upravo ispod šatora, uz čašicu i pivo, zapjevaju i političari. Kada atmosfera ponese, političari znaju uzeti mikrofon, zapjevati sa narodom, a nije rijetkost ni da se pjevači „okitе“ novčanicama. Tako se na Manjači miješaju politika, estradni običaji i tradicionalno veselje – uz muziku koja traje dok god ima raspoloženih gostiju.
I tu se nameće pitanje koje bi moglo biti mnogo zanimljivije od samog koncertnog repertoara:
Šta bi na sve to rekao Petar Kočić?
Da li bi stao među narod, poslušao pjesmu, popio pivo i nasmijao se čitavoj predstavi?
Ili bi, po svom starom običaju, pronašao ono što većina pokušava da ne vidi?
Kočić je kroz Davida Štrpca i druge svoje likove ismijavao birokratiju, vlast i društvene apsurde. Njegov humor nije bio bezazlen – iza smijeha je uvijek stajalo pitanje ko odlučuje, ko plaća cijenu i ko ostaje bez glasa.
Danas je slika drugačija. Na Manjači se okuplja narod, čuju se pjesma i muzika, toči se pivo, vijore zastave, a publika traži atmosferu i zajedništvo.
Ali upravo zato Kočić i dalje može biti aktuelan.
Jer njegov najvažniji motiv nije bio samo borba protiv nekog konkretnog činovnika ili vlastodršca. Bio je to čovjek koji pita: jesmo li spremni da mislimo svojom glavom?
Možda bi zato Kočić danas imao šta da kaže i o Baji Malom Knindži, ali vjerovatno ne samo o Baji.
Imao bi šta da kaže i o političarima u prvom redu.
I o onima koji sa bine govore o narodu.
I o publici koja sve to sluša.
I o pivu koje se toči dok traje zabava.
A možda bi, poslije svega, samo odmahnuo glavom i rekao ono što bi i danas najbolje opisalo njegovu filozofiju:
Nije problem što narod pjeva. Problem nastaje kada prestane da pita.
Kočićev zbor zato ostaje mnogo više od nekoliko dana pjesme i zabave. To je mjesto na kojem se susreću književnost i politika, tradicija i savremeni spektakl, sjećanje i sadašnjost.
I upravo zato pitanje „Šta bi Kočić danas rekao?“ nije samo provokacija za naslov.
Možda je to najvažnije pitanje koje možemo postaviti dok na Manjači trešti muzika, pije se pivo i hiljade ljudi pjevaju zajedno.
Jer Kočić je svoj narod volio dovoljno da mu ne govori samo ono što želi da čuje.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.