Od kafanskih stolova do koncertnih dvorana, od ljubitelja narodne muzike do rockera i metalaca, pjesme Tome Zdravkovića imaju posebno mjesto u srcima publike.
Pjevao je o životu bez uljepšavanja, o ljudima, ljubavi, rastancima i porazima. Zato ga generacije slušaju i danas, a njegov status kralja kafane i kralja duše niko nije uspio da preuzme.
Toma Zdravković, jedan od najvećih boema i pjevača bivše Jugoslavije, rođen je 20. novembra 1938. godine u Aleksincu. Porodica Zdravković se tri mjeseca nakon njegovog rođenja vratila u rodno mjesto Pečenjevce kod Leskovca, a kasnije i u Beograd.
Odrastao je u neimaštini i rano shvatio da život na selu nije ono što želi. Već sa 15 godina počeo je da pjeva, a muzika je postala njegov put u život.
Oni koji su ga slušali prepoznavali su veliki talenat, iako mršavi i neugledni mladić nije odavao utisak buduće pjevačke zvijezde.
Od kafane do pjesama koje su postale vječne
Godine 1956. sasvim slučajno upoznao je pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu u kojoj je nastupala sa svojim orkestrom.
Tamo je učio da pjeva narodne, zabavne i starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone. Njegov talenat ubrzo je postao poznat u muzičkim krugovima.
Toma je bio mnogo više od interpretatora. Tekstove svojih pjesama uglavnom je pisao sam, unoseći u njih iskustva, osjećanja i priče koje je život donosio.
Među njegovim najvećim hitovima su „Da l’ je moguće“, „Danka“, „Dotako sam dno života“, „Dva smo sveta različita“, „Ej Branka, Branka“, „Tužno leto“, „Sliku tvoju ljubim“, „Kafana je moja sudbina“, „Prokleta nedjelja“ i „Za Ljiljanu“.
To nisu bile samo pjesme za slušanje. Bile su to priče u kojima su se ljudi prepoznavali, pjesme uz koje se slavilo, tugovalo, nazdravljalo i preživljavalo ono što život donese.
Pjevač kojeg ne dijele muzički žanrovi
Malo je izvođača čije pjesme prelaze granice generacija i muzičkih ukusa na način na koji to čine Tomine.
Njegovoj publici ne pripadaju samo ljubitelji narodne muzike. Njegove pjesme slušaju i oni koji odrastaju uz rock i heavy metal, ali i oni koji vole turbo-folk. U njegovom glasu i stihovima prepoznaju nešto što ne zavisi od muzičkog pravca: iskrenu emociju i životnu priču.
Toma nije morao da bude moderan da bi ostao aktuelan. Nije morao da prati trendove da bi ga slušale nove generacije. Njegove pjesme imaju ono što se ne može proizvesti ni isplanirati – autentičnost.
Preminuo je 30. septembra 1991. godine, nakon duge i teške bolesti. Bolovao je od raka mokraćne bešike, a uprkos liječenju u Americi, bolest je bila jača. Iza sebe je ostavio kćerku Žaklinu, sina Aleksandra i suprugu Gordanu.
Otišao je prije više od tri decenije, ali njegove pjesme nisu otišle s njim. I dalje se čuju u kafanama, na koncertima, u automobilima i domovima, a stihovi se prenose s generacije na generaciju.
Jer Toma Zdravković nije pjevao samo pjesme. Pjevao je život. Zato je bio i ostao kralj kafane i kralj duše.
SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

