Ovom parafrazom country standarda velikog Georgea Jonesa počinjem prošlog petka obećanu kolumnu o onome što je obilježilo 2016. Nauka o životu, poznata kao biologija, je neumoljiva pa su počela ona gadna vremena u kojima odlaze oni za koje ne moramo da uludo potežemo onu “o pokojniku sve najljepše”, jer je riječ o zaista najboljima. To baca veliku sjenku na budućnost čitave stvari oko rokenrola, tim prije što ovi relativno mlađi i oni skroz mladi nešto previše ne briljiraju. Ipak, nije sve toliko crno, jer niti će svi poumirati sljedeće godine, niti će muza napustiti ove što ostaju.
Umjesto klasične liste 10, 50 ili 100 albuma, kako se to već uobičajeno radi, evo nekoliko izdanja koja su obilježila ovu godinu. Neka svojim kvalitetom, neka povodom za njihovo nastajanje, neka jer su ih proizveli bitni ljudi po kojima se mnogo toga ravna i mjeri.
Vitki bijeli vojvoda – Potpuno je jasno da je Bowiejev odlazak bio najgora moguća uvertira za ovu godinu. Dobro skrivana bolest čiji je kraj koincidirao sa izlaskom „Blackstar“ je samo povećala šok, jer je maestralna labudova pjesma dala nadu u ko zna koji po redu Davidov uspješni povratak. Teško da se ima šta dodati kad je riječ o Bowieju, samo to da su njegovom smrću uzdrmani temelji cijele konstrukcije.
Dobri duh Montreala – Cohenova smrt već nije bila toliko iznenađenje, što zbog godina, ali još više zbog eksplicitne najave kakav je bio “You Want It Darker”. Iako smo se svi nadali da se matori samo dobro zeza i da mu, ustvari, ne pada na pamet da ode, realnost je bila u potpunom skladu sa onim što je dopiralo sa albuma.
Jadikovka koja se ostvarila – Ovdje autor nije nestao (Nick Cave), ali je preživio tragediju kakvu ni on sam nije mogao da zamisli ili opjeva u svojim pjesmama kojima nije nedostajalo užasa ili tuge. Čak je u “The Weeping Song” sa početka devedesetih negdje podsvjesno nagovijestio ono što će ga zadesiti. Možda gubitak sina nije presudno uticao da „Skeleton Tree“ bude dramatično slušalačko iskustvo, ali teško se oteti takvom utisku dok se sluša jedan od vrhunaca ovogodišnje produkcije.
“I got the rockin’ pneumonia, I need a shot of rhythm and blues” – Evo tu je sve Tata Chuck objasnio u svega par stihova, iako sam ja u prikazu albuma “Blue and Lonesome” o tome mudrovao na nekoliko kartica teksta. The Rolling Stones su se vratili sa injekcijom ritma & bluza u rukama da nas sve zajedno izliječe i podsjete odakle je sve poteklo.
Radio Pastorala – Svi oni koji sanjaju povratak „starog“ Radioheada, sa “Moon Shaped Pool” su dobili nešto najbliže tome. Još uvijek je to jako daleko od one melodijske superiornosti koja se povukla pred eksperimentom, ali kao da se polako promalja kroz bogatu orkestraciju koja ovaj album presudno razlikuje od ostatka opusa. Koherentnost je i dalje zabranjena riječ, puno je plutanja i lelujanja, ali sasvim dovoljno da Radiohead održi u krugu navažnijih stvaraoca današnjeg rokenrola, hm, da, rekao sam rokenrola. Bez obzira na staru ljubav možda je pametnije pomiriti se s tim da je ovo samo imenom onaj isti bend, ali sa nekim potpuno različitim interesovanjima. Veličina je, baš kao i kod Wilco, što to nosi sa dignitetom.
Gorka limunada – Povrijeđena žena umije da bude vrlo opasna “zvijerka”, ali Beyonce je odlučila da ne bude bogomoljka koja ubija svog mužjaka, u ovom slučaju nevjernog. Umjesto toga mu je spremila gorku “Lemonade” i svoje već dobro poznate kvalitete udružila sa nekim potpuno neočekivanim autorima. Dok je Kendrick Lammar još i prirodan izbor, šta reći za Jack Whitea ili Fathera Johna Mistyja. Rezultat je superpotentan album sa tucetom pjesama koji stoji uz bok najboljim, ne samo u branši kojoj ona pripada. Ah, da, možda ga nije baš ubila, ali da ga je oplela, u to nemajte sumnje. Oproštaj – da, zaborav – neće moći.
Kraljica drame – Kako je sa prethodnim albumom “Let The England Shake” PJ Harvey pobrala lovorike, skinula krunu kraljice alternative i prešla u Premier ligu, veliko je iščekivanje pratilo “Hope Six Demolition Project”. Ovdje nastavljeno dokumentarističko praćenje dramatične stvarnosti na raznim neuralgičnim tačkama svijeta, dobilo je žestoku muzičku podršku koja je, taman koliko je bilo potrebno, neutralisala povremenu pretencioznost. Sve u svemu, dovoljno za ostanak pri vrhu tabele.
Fred Kremenko – On je opet ostao ispred vrata jer Vilma jako voli novi album Dinosaur Jr., “Give a Glimpse of What Yer Not”. Možda je smjelo reći i najbolji u karijeri, ali se ne mogu oteti utisku da je ovaj band toliko sazrio da se gotovo ne može prepoznati. Svi dosadašnji zaštitni znakovi su tu, ali je ova kolekcija pjesama toliko kompaktna da ih s pravom podiže za stepenicu više, u orbitu najznačajnijih američkih, ne samo alternativnih bendova. “Love Is…”, možda i pjesma godine, a sasvim sigurno klasik u rangu npr. R. E. M.
Bilo je još bar pedeset albuma na koje 2016. godina može biti ponosna. Valja pomenuti časnu starinu Iggyja, garnituru sjajnih vokalista poput Charlesa Bradleya, Gregory Portera, Michaela Kiwanuke i Anthony Johnsona, u ovoj kolumni hvaljenih Alejandra Escoveda, Hiss Golden Messengera…
Sve u svemu bila bi to dobra muzička godina, samo da neke od najljepših latica nisu otpale sa njene ruže.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.