Praznik Hristovog rođenja mnogi dočekuju samo kao dio kolotečine u kojoj se smjenjuju drugi praznici, slave, tek tako jer to ritualno treba. Jer je običaj. Kada bi se u nekoliko riječi trebala dotaći srca ovih ljudi i objasniti im zbog čega se ovdje ne radi samo o običajima, protojerej Vukašin Milićević, paroh u hramu Svetog Save u Beogradu kaže da treba krenuti od onoga šta nam Bog u koga hrišćani veruju poručuje o običajima, ritualima i božanskim zakonima. U božićnom intervjuu za SrpskaCafe, Milićević kaže da treba da se sjetimo dobro poznate božićne priče o Josifu i njegovom prihvatanju trudne zaručnice.
– Josif, čovjek u zrelim godinama, shvatio je da je djevojka za njega zaručena trudna. Njegova prva pomisao bila je da nađe način kako da je u tajnosti otpusti. Zašto? Zato što bi u suprotnom, ne samo u skladu sa zakonom i običajima, već u skladu sa onim što se smatralo zapovešću samoga Boga, trebalo da bude pogubljena kao preljubnica, kao ona koja je ukaljala njegovu čast, čast njenoga muža i tako se strašno ogriješila o zakon Božji. Imajte u vidu, on tada, kako priča kaže, nije znao šta se zapravo dogodilo i da to ima bilo kakve veze sa Bogom. Dakle, Josif je čovek koji je u ime ljubavi prema grešnom čovjeku bio spreman da stane nasuprot autoritetu samoga Boga oličenom u zakonima i običajima. Slaviti Božić znači vjerovati u Boga čija je volja bila da ga ljudi zovu sinom Josifovim – kaže Milićević.
o Kako vidite napredak međuhrišćanskog dijaloga na našim prostorima?
– Nažalost, odnos prema religiji nije samo problem pravoslavnih Srba, već u manjoj ili većoj mjeri svih balkanskih naroda. Postoji više istorijskih, kulturnih i političkih uzroka koji su uslovili takvo stanje, no, ovdje ih ne bi bilo umesno analizirati. Suštinski efekat je izuzetna pasivnost vjerskih zajednica spram drugih činilaca društvenog života. To ne znači da vjerske zajednice nisu prisutne u društvenom i političkom životu; naprotiv, one su ponekad veoma prisutne, ali, po pravilu, polazeći od motiva koji nemaju veze sa vjerom i u skladu sa istim takvim ciljevima. Korupcija, koja je kancer balkanskih društava uopšte, u takvom kontekstu zadobija i svoj religijski vid. Upravo je međuhrišćanski dijalog u takvom kontekstu u suštini nepoželjan, jer “priču” izvlači na nivo na kojem je nije moguće kontrolisati u skladu sa pomenutim motivima i ciljevima. No, upravo zato vjerujem da je taj dijalog neophodnost, jer je on, čini se, jedini put oslobođenja. Međusobnog oslobođenja nas hrišćana svih tradicija od robovanja kojekakvim “vavilonima” koje uvek za posljedicu ima da se u borbi za zadobijanje svijeta izgubi duša.
o Sve ideologije, pa i hrišćanstvo se podmazuju novcem, čovjek je samo roba na tržištu, a ne može se istovremeno služiti Bogu i bogatstvu. Kako vi gledate na to?
– Zanimljivo je da čak Marks, govoreći o postanku novca, direktno citira odjeljak iz Otkrivenja koji govori o žigu zvijeri, naglašavajući pritom voljni pristanak koji daje vrijednost novcu. Mislim da je početak i kraj čovjekovog pada dominacija čovjeka nad čovjekom. Novac je, u velikoj mjeri, ovaploćenje te dominacije, našeg pristanka na to da dominacija bude osnov međuljudskih odnosa. U tom smislu je naročito zanimljiv fenomen sve progresivnije “idealizacije” novca. Kao da novac svojim sve apstraktnijim vidom, svojom virtualizacijom, poručuje da je ono što on ovaploćuje u svojoj “suštini” ništavilo. Novac tako postaje, Novi Zavjet to na mnogo mjesta pokazuje, čovjekova “amor mortis”. Zato smatram da je svaki pokušaj da se među hrišćanima relativizuje nedvosmisleno jasan novozavjetni stav prema bogaćenju izdaja njegove suštine.
o Šta tek reći o Siriji, kao jednoj od kolijevki hrišćanstva i posljedicama ovog užasnog razaranja za cijeli hrišćanski svijet?
– Najprije, treba reći da je “hrišćanski svijet” u velikoj mjeri direktno odgovoran za to razaranje. Na duhovnom planu, povukao bih analogiju koja će možda zazvučati kao isuviše ekstremna. Naime, pristalica sam stava da je užas antisemitizma u suštini bio konačna patološka reakcija “hrišćanskog svijeta” na hrišćanstvo, ritualno oceoubistvo, bez ikakve metafore. Vjerujem da se isto može reći i za ono što se poslednjih godina ne događa samo u Siriji, već na Bliskom Istoku uopšte. “Hrišćanski svijet” se, ponavljam, na duhovnom planu, razračunava sa hrišćanstvom čiji je grijeh u tome što nikada nije do kraja postalo oruđe njegove dominacije nad ostatkom svijeta. Drevne hrišćanske zajednice koje danas nestaju pred našim očima su zajednice koje su vijekovima opstajale u nehrišćanskom svijetu upravo lišene bilo kakve moći, mogućnosti i želje za dominacijom nad drugim. Nestaju, jer su one za “hrišćanski svijet” neprijatno sjećanje na prošlost u kojoj se, vjerujem, krije tajna budućnosti hrišćanstva.
o Koji bi to bili naši suštinski grijesi prema drugima, posebno kada uračunamo period od posljednjih 50 godina?
– Suštinski grijeh nas hrišćana, ne samo u proteklih 50 godina, bio je u tome što se svaki naš pokušaj da odredimo sebe svodio na to da u brutalno svedenom smislu odredimo ko su drugi. Mjera istinitosti našega raja vijekovima je bila dubina pakla koji smo namjenjivali drugima. A takav raj je raj paklenih ljudi. U drugom kontekstu, ukoliko ono “mi” iz vašeg pitanja, znači Srbi, naš najveći greh bila je slijepa fasciniranost autoritetima koja je posljedica iracionalnog odbijanja da se do kraja suočimo sa pitanjem našega identiteta u koji slijepo vjerujemo na nekakvom pseudo-metafizičkom nivou, ali ne znamo šta on znači na nivou političke realnosti. O tom pitanju identiteta se u posljednjih gotovo dvije stotine godina nije govorilo, već vikalo, i to mnogo. A kada se mnogo viče, po pravilu se malo toga kaže. A glava počne da boli, ukoliko ostane na ramenima.
Vuk Bačanović
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.