Kao ljudi koji su rođeni i odrasli u Bosni i Hercegovini, svi mi imamo predispozicije ne samo da u potpunosti razumijemo tematiku novog Kroulijevog (eng. John Crowley) filma nego i da se sa istim u potpunosti i poistovijetimo. Radnja “Bruklina” (eng. Brooklyn) smještena je u 1950-te u vrijeme masovnih irskih migracija u Sjedinjene Američke Države. Glavni lik ove vanvremenske kostimirane sage je mlada Irkinja Ejliš Lejsi koju brilijantno igra Sirša Ronan (eng. Saoirse Ronan). Suočena sa ekonomskom krizom, nedostatkom posla, i bez muškarca u svom životu, podstaknuta željom svoje sestre, Ejliš se odlučuje na hrabar potez – da napusti svoj dom i ode u nepoznato u potrazi za srećom. Na brodu za Njujork Ejliš upoznaje mladu Irkinju, sada već Amerikanku i iskusnog putnika, uz čije se savjete i podršku daleki put čini dosta lakšim i prijatnijim. Po dolasku u Njujork, a uz pomoć Oca Flada (Jim Broadbent) Ejliš, za razliku od mnogih drugih imigranata danas, naizgled ima sve, sobu u pansionu gospođe Madž (Julie Walters) i posao prodavačice u robnoj kući. Međutim, kao i većina ljudi koji napuste svoj dom, ni Ejliš nije u stanju da se izbori sa rastućom, nepodnošljivom nostalgijom.
Rastrgnuta između ljubavi prema porodici i budućnosti koju ne može ostvariti u Irskoj, Ejliš postepeno ulazi u proces asimilacije i transformacije iz nesigurne, preplašene Irkinje u snažnu, odlučnu urbanu Amerikanku punu samopouzdanja u čemu joj je u velikoj mjeri pomogao Toni Fjorelo (Emori Cohen), mladi Italijan kojeg je sasvim slučajno upoznala na plesu. Uz Tonija Ejliš počinje da cvjeta, raste i sazrijeva postepeno se pretvarajući iz ružnog pačeta u prekrasnog labuda, prodornih, radoznalih plavih očiju. Ovu transformaciju pažljivo prati fotografija filma – rane scene turobnih kišnih dana u Irskoj i brojnih hladnih crkvenih enterijera zamijenjene su toplijim američkim tonovima, od pitomih ulica Bruklina (snimljenih u Montrealu) do veselog, užarenog Koni Ajlenda (i trikova sa zelenim kupaćim kostimima), koji će kasnije, kako film bude odmicao a njeno samopuzdanje raslo, pronaći svoj put i preko Atlantika, ponovo u Irskoj.
S tim u vezi, loša vijest o jednom članu njene porodice tjera nevoljku Ejliš nazad “kući”, daleko od voljenog Tonija. Po povratku Ejliš otkriva posve novu Irsku, tako različitu od one (Ejliš) koju je ostavila za sobom. Kiša je gotovo prestala i da pada, crkve su postale radosnije, a muškarci, iznenađujuće, privlačniji. Jedan od njih je i Džim Farel (Domhnall Gleeson), bogati nasljednik i najbolji prijatelj vjerenika Ejlišine prijateljice Nensi, čija udaja odlaže njen povratak u Ameriku. Nizom spleta okolnosti Ejliš je “primorana” da ostane u Irskoj, čarobnom mjestu u kojem po prvi put uspijeva da pronađe mjesto za sebe. Međutim, s vremenom privid sjaja, ljepote i šarma njenog rodnog mjesta postepeno nestaje dok Ejliš shvata da joj sve promjene i svo samopouzdanje ovog svijeta neće pomoći u borbi protiv mentaliteta provincije, jer provincija i uskogrudost njenih lažno pravičnih stanovnika je jedina konstanta na koju u životu možemo apsolutno računati. Irska u ovom kontekstu poprima sve karakteristike i osobine Bosne dok Amerika i dalje ostaje Amerika. Samim tim Ejliš ima samo jedan izbor… Budućnost.
“Bruklin” vrlo spretno i elegantno evocira ono nostalgično osjećanje rastrgnutosti ne samo između datih mijesta postojanja nego i između vremena, te samog identiteta. Da li je prostor, i njegov kontekts zapravo taj koji određuje naš identitet? I da li je vrijeme, odnosno pravi trenutak zapravo mit ili odlučujući faktor u stvaranju istog? Drugim riječima, ko smo mi u odnosu na mjesto i vrijeme našeg postojanja? U Irskoj Ejliš je kćerka sa istorijom (i tajnom koju krije od svih, uključujući i njenu majku); U Americi ona je mlada emancipovana žena sa obećavajućom budućnošću. U oba ova prostora ona je osoba preplavljena nostalgičnim osjećanjima nemira, ispunjena čežnjom. Muzika, kao ključni element filma, prati ovu dinamiku, preuzimajući na sebe ulogu pripovjedača koji, bez riječi, suprostavlja jedan život sa drugim stavljajući ih na podijume različitih plesnih scena. Toni ili Džim? Bruklin ili Eniskorti? Lojalnost ili novi početak? Bez puno otkrivanja, “Bruklin” je Kroulijev najbolji film od “Prekida” (eng. Intermission) iz 2003, koji nas vrlo uspješno podsjeća na zlatni period Holivuda kada su takozvani “ženski filmovi” vladali velikim platnima. Sirša Ronan, ime koje ćemo tek gledati, svakako posjeduje tu snagu i eleganciju, koja je dobrim dijelom uticala na komercijalni uspjeh ovog filma (ali i uspjeh kod kritičara) a i dobrim dijelom oživjela ovaj pomalo zaboravljeni žanr.
Ocjena: 4.5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Nominacije:
Najbolji film – Finola Dwyer, Amanda Posey
Najbolji adaptirani scenario – Nick Hornby
Najbolja glumica – Saoirse ROnan
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.