Ono što na prvi pogled upada u oči u filmu “Opklada vijeka” (eng. The Big Short) je dinamičan pokret kamere, gotovo neprekidno iz ruke, što pospješuje utisak dokumentarnosti priče. Uz ogroman broj informacija koje od samog početka filma počinju da bombarduju gledaoca, ovakav tretman kamere djeluje dosta agresivno, pa čak i zbunjujuće.
Upravo to je osjećaj koji i odslikava stanje građanina suočenog sa problemom o kojem se u ovom filmu i govori. Većina publike prosto ne razumije o čemu se zapravo radi i sve ono što u prvi mah vidi i čuje je jedan haos kriptičnih informacija, gdje se naslućuje da se radi o velikom problemu, ali njegovo funkcionisanje uopšte nije jasno.
Nakon ovako smjelog početka, koji neumoljivo nervira, montaža i kamera u filmu počinju da se smiruju paralelno sa razjašnjavanjem slike o problemu i dubljim ulaženjem u njega. Kako likovi dobijaju svoju trodimenzionalnost, a priča razjašnjenje, tako se i vizuelni tempo smiruje i postiže koncentraciju.
Razjašnjenja o kojima je riječ dolaze kroz sjajne komične i dosjetljive ideje u kojima, rušeći četvrti zid, režiser pojednostavljuje problematiku i prevodi je na jezik većine gledalaca. Ironično komentarišući stanje savremene publike, on to radi koristeći se elementima vokabulara koji su preplavili društvo, a to je u ovom slučaju jedan iskarikiran prikaz poznatih ljudi koji, u genijalno postavljenom kontekstu koji prija gledaocu (još jednom aludirajući unutar aluzije), sa šampanjcem u đakuziju, ili pak za stolom kazina, suštinu ekonomske krize svode na jednostavan i kolokvijalan jezik.
Ono što bi možda još bolje objasnilo ovu složenu i zamršenu priču je sasvim sigurno njeno prevođenje na jezik vizuelnih slika, poput infografičke animacije ili nečega sličnog, budući da je jedan od najslikovitijih objašnjenja dat u sceni gdje se vrijednost mjenica ilustruje kulom označenih drvenih pločica iz popularne društvene igre Jenga.
Lik neurologa, doktora Majkla Burija, kojeg igra Kristijan Bejl (Christian Bale), na neki način sidra ove priče, stručnjaka koji je prvi predosjetio kolosalne dimenzije nastupajuće krize, odigran je sa izvjesnom dozom pretjerane karikature, što se osjeti u kontrastu sa ostalim likovima koji su prikazani realistično i gotovo dokumentaristički.
Njegov lik dolazi u vrlo blisku opasnost prelaska u stereotip ekscentričnog genija, sa svim toliko viđenim osobinama – izuzetna neformalnost koja prelazi u nepristojnost, asocijalnost, neobični hobiji, sve ono što godinama gledamo u likovima od Šerloka Holmsa do doktora Hausa.
Za razliku od uglađenih odijela i sjaja Oliver Stounovog (eng. Oliver Stone) Volstrita, Mekkijev (eng. Adam McKay) Volstrit je svijet haosa i nereda, ispunjen brojnim otpadnicima koji brojeve očigledno razumiju bolje nego same ljude. Lišeni bilo kakave empatije, u potrazi za ličnim interesom, ekipa podijeljena u nekoliko grupa koje se gotovo nikad ne sreću, tokom čitavog filma nemilosrdno grabi naprijed bombardujući nas prekomplikovanom stručnim terminima, koje na momente, čini nam se, ni oni sami ne razumiju. Kako bilo, u pitanju je najbolji film o finansijskoj krizi unazad par decenija ako ne i ikad, jer objasniti haos, krah i spornu terminologiju filmskim jezikom nije bio nimalo lagan zadatak. Montaža je, kako se ispostavlja, bila ključni aelement, presudan za uspjeh filma.
Ovo je naravno tautologija, pogotovo ako uzmemo u obzir da brojni filmski teoretičari (Pudovkin, Mitri itd.) montažu smatraju temeljem filmske umjetnosti. Upravo montaža pokazuje da je film zapravo sekvencijalna umjetnost, odnosno umjetnost slijeda. André Bazin, ponzati francuski teoretičar i kritičar filma, definiše montažu “kao organizaciju slika u vremenu”.
Samim tim montaža služi kao specifično sredstvo koje za cilj ima sažimanje i dramatizaciju priče, naročito pri povezivanju vremenski odvojenih dijelova radnje, , oblikovanje likova, povezivanje različitih prostora, za pojačavanje napetosti radnje, ili za stvaranje određenih emocionalnih raspoloženja.
Sve to, i više, postigao je Henk Korvin (Hank Corwin), čija je kreativna vizija donijela toliko toga ovom fantastičnom filmu. Vjerovanje je da obično onaj film koji dobije nagradu za “Najbolju montažu” sasvim sigurno uzima i nagradu za “Najbolji film”. Sudeći prema listi nominovanih ove godine, jedina realna konkurencija Korvinu, kada je riječ o montaži, jeste rad Margarete Siksel na “Pobješnjelom Maksu” koji nema velikih izgleda za trijumf… Da li će ove godine to nepisano pravilo biti prekršeno ostaje nam da vidimo večeras.
NAPOMENA: Kako je u pitanju posljednja recenzija u ovogodišnjem ciklusu “U susret Oskaru” pozivamo vas da nam se večeras pridružite, te da zajedno ispratimo 88. dodjelu nagrada prestižne Akademije.
Ocjena: 5-/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Nominacije:
Najbolji film – Dede Gardner, Jeremy Kleiner, Brad Pitt
Najbolji režiser – Adam McKay
Najbolja sporedna muška uloga – Christian Bale
Najbolji adaptirani scenario – Adam McKay, Charles Randolph
Najbolja montaža – Hank Corwin
Autor teksta: Monika Ponjavić
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.