Terens Malik u paklu.
Na površini, “Povratnik” (eng, The Revenant) je priča o osveti. Međutim, kada zagrebete dublje, kada pređete korak dalje od očiglednog otkrićete da je “Povratnik” mnogo, mnogo više od toga. Iako na prvi pogled djeluje kao da se Injaritu odvojio od svog primarnog fokusa i ovaj, kao i svi njegovi prethodni filmovi, se, između ostalog, može posmatrati kao studija ljudskog stanja unutar koje on preispituje opsesivnost, snagu volje, odlučnost, istrajnost i tako dalje. Najslabija karika “Povratnika” (i jedina) jeste zapravo priča kojom se Injaritu odlučio baviti, što je možda i razlog zašto mnogi ovaj film smatraju njegovim umjetničkim nazadovanjem, međutim, način na koji se Injaritu bavi datim tekstom nam govori da je to daleko od istine jer bi “Povratnik” u rukama nekog drugog režisera bio jedan sasvim drugi film. Najvjerovatnije klasični vestern, umjesto istraživanje stanja ljudske duše, moći koje memorija ima nad nama, gubitka i roditeljske bezuslovne ljubavi itd. Koliko daleko smo spremni otići da bismo pronašli osobu koja je odgovorna za smrt našeg djeteta i doveli je pred lice pravde? Šta smo u stanju preživjeti? Napad medvjeda? Biti zakopani živi? Ekstremne temperature i uslove? Pad sa litice? To su samo neka od pitanja postavljenih u ovom izvanrednom filmu. Hju Glas (eng. Hugh Glass), kojeg igra fantastični Leonardo di Kaprio (eng. Leonardo DiCaprio), je spreman otići zaista daleko. Praćen odličnom glumačkom ekipom (od kojih treba izdvojiti Toma Hardija (eng. Tom Hardy) i Vila Poultera (Will Poulter)), tokom većeg dijela filma Leonardo provodi vrijeme sam, izgovarajući svega deset replika u filmu koji traje preko dva i po sata. Sva bol, patnja, agonija, sve dileme i lični sukobi kroz koje Glas prolazi oslikavaju se na licu i tijelu Leonarda Dikaprija uz pokoji jauk i zvuk negodovanja filtriran Glasovom povredom grla. Po prvi put Leonardo ne zvuči kao Leonardo. Po prvi put Leonardo ne izgleda kao Leonardo. Po drugi put, Leonardo daje maksimum sebe, ovaj put u daleko drastičnijim okolnostima.
Rani izvještaji sa snimanja svjedoče o dramatičnim uslovima (snimalo se u realnom prostoru kanadskih Stjenovitih planina na -40, a kasnije i u Argentini) pod kojima su glumci i ekipa filma radili. Usljed toga, nekolicina njih je napustila set, dok je nekima pristup setu navodno bio zabranjen, Insistiranje Emanuela Lubeckog na prirodnom svjetlu je uzelo svoj danak ali nam je i dalo mogućnost da uživamo u fantastičnoj fotografiji, koju svi univerzalno hvale, pa čak i oni kojima je “Povratnik” dosadan, loš, dugačak i nezanimljiv. Kvalitetu fotografije je naravno doprinijela Injarituova vizija da film prikaže što realističnije je bilo moguće (jedini kompjuterski modifikovani kadrovi navodno su bili scena borbe sa medvjedom i polje bizona). Rezultat opsesivnog ponašanja ovog uigranog dua je fantastičan film koji dominira ostalim kandidatima za nagradu Oskar u kategorijama “Najbolji film”, “Najbolja režija” i “Najbolja fotografija”. “Pobješnjeli Maks: cesta smrti” (eng. Mad Max: Fury Road) Džordža Milera je jedina realna konkurencija koju “Povratnik” ima u ovim kategorijama. Naravno, film nije bez greške iako mnoge od njih možemo pripisati umjetničkoj viziji meksičkog režisera. Činjenica je da mi ne možemo znati šta je bila Injarituova krajnja namjera, ali možemo pretpostaviti pa tako ono što se čini kao obilje klišea, simptomatičnih za žanr kojem “Povratnik” teži, možda zapravo nije njegov nedostatak nego poštovanje ukazano vesternu, odnosno jedna vrsta omaža žanru. Tako je na primjer Glas, kao glavni pozitivac priče, samohrani otac dječaka određenog bojom svoje kože. Njegova majka, odnosno Glasova žena, Indijanka (Pawnee), nasilno gubi život, ostavljajući oca i sina u mukama jer ni jedan ni drugi ne pripadaju ni ovoj ni onoj strani. A strane su u vesternu važne. Dakle, bijelac u ljubavi sa Indijankom koja gine je kliše. Mladi kapetan (Domhnall Gleeson), moralni kompas grupe, je kliše. Dobri Indijanac Hikuc (Arthur Redcloud), koji pomaže bijelcu u nevolji da bi zbog toga nedugo potom sam poginuo, je kliše. Režiser kalibra kao što je Injaritu je sasvim sigurno svjestan toga što nas dovodi do sljedećeg zaključka – oni su tu s razlogom. A razlog je prost: dati plošnost priči i dvodimenzijalnost likovima koji su u nekom drugom narativu mogli itekako biti dublji, kompleksniji i plastičniji.
Gledajući “Povratnika” publika se ne može otrgnuti utisku da glavni lik ove priče nije ni Glas, ni Ficdžerald, niti je to Hok (Forest Goodluck), ili kapetan Endrju Henri. Ne, glavni lik “Povratnika” je priroda, ili veličanstvene Stjenovite planine, kao samo jedan fragment tog nemilosrdnog okruženja koje se nadvilo nad našim (ljudskim) likovima. Rijetki sretnici koji su imali tu čast da kroče ovim predjelima su itekako svjesni šta je Injaritu ovdje uradio i šta je ishodišni rezultat njegove umjetničke vizije po kojoj je čovjek sveden na mrava čije su radnje i djela možda i značajne ali samo, i isključivo na nekom mikro nivou. Brojne scene, koje se na prvi pogled, ne čine kao sastavni dio filma (iako to jesu), svjedoče o tome: total koji prikazuje Leonarda di Kaprija kako korača po beskonačnom, zaleđenom jezeru ili kadar krvavog snijega na kojem su se do prije par minuta Glas i Ficdžerald borili gotovo do smrti, zatim lavina, ledena oluja, krdo bizona, pa na kraju krajeva i onaj krupni kadar mrava na stijeni koji su se zabavili ličnom pričom dok se oko njih odvija drama epskih razmjera. Ta drama, iako epskih razmjera na ličnom nivou, je, kao što smo imali prilike i vidjeti, kratkog daha. U jednom trenutku posmatramo dva muškarca kako se kolju do smrti u snijegu na obali rijeke. U drugom muškaraca više nema, ostao je samo krvavi trag u snijegu na obali rijeke kao dokaz da su oni nekada tu postojali. Rijeka i dalje teče. Snijeg će se otopiti i otići niz rijeku. A na tom istom mjestu će pasti novi sloj snijega i svojom bjelinom zatrti sve ljudske tragove. Biće to kao da Glas i Ficdžerald nikada nisu ni postojali.
Pored namjerne konstrukcije dvodimenzionalnih, plošnih kartonskih likova zarad veličanja prirode, posebnost “Povratnika”, filma u konfliktu sa samim sobom, koji iako stvaran u okvirima žanra kojem teži istovremeno se ograđujući od istog, leži u njegovoj simbolici. Istina, od režisera kao što je Injaritu, očekivali bismo da ta simbolika bude dublja, jača, i sasvim sigurno slojevitija. Očekivali bismo jer je to ono čemu nas je Injaritu naučio. Njegovi filmovi su kao mape s blagom, i ako bismo željeli da oni dobiju potpuni smisao, moramo ih otkrivati korak po korak i guliti sloj po sloj. Međutim ovdje, uzevši u obzir jednostavnost same priče po kojoj je film rađen, važi zlatno pravilo – manje je više. S tim u vezi, moramo se vratiti na početak teksta koji, da parafraziram, kaže kako “Povratnik” nije film o osveti. Nije, jer jeste film o besmislu nasilja, o bezuslovnoj roditeljskoj ljubavi i na kraju krajeva o pronalaženju mira i spokoja na ovom svijetu kako bismo u datom trenutku smogli snage da pređemo na neki drugi. Do ovog zaključka možemo doći prateći isključivo sam narativ filma ali, s druge strane, i analizom par nadrealnih sekvenci sna koje ničim, osim svojim stilom, ne pripadaju tom narativu. Ovdje se prvenstveno misli na par scena koje svojom kompozicijom prizivaju i aludiraju na umjetnička djela Kaspara Davida Fridriha (Caspar David Friedrich), odnosno Vasilija Vereščagina (Vasily Vereshchagin). U pitanju su “Opatija među drvećem” (The Abbey in the Oakwood), “Lutalica iznad mora i magle” (Wanderer above the sea and fog) i “Apoteoza rata” (The Apotheosis of War).
U prvoj sceni vidimo Glasa ispred urušene crkve okružene drvećem. Njena arhitektura je, shodno maglovitosti vizije, jedna nadrealna i neodređena mješavina hrišćanskih tradicija i simbolike, sastavljena iz fragmenata koji ne samo da prkose realnom istorijsko-geografskom kontekstu, nego i zakonima prirode, te vidimo polusrušeni zvonik koji lebdeći u vazduhu zvoni bez zvuka, prirodu koja razdire ovu građevinu prazninom i svojim fizičkim osvajanjem, prodirući drvećem kroz njen brod. Neodoljivo, nadmoćno prisustvo drveća (na slici ali i u filmu) i njegovih haotičnih grana čine kao da se priroda nametnula kao nadmoćna (u odnosu na čovjeka) sugerišući tako Injarituovu intenciju, pogotovo ako uzmemo u obzir da je ono izniklo na temeljima nekadašnje crkve. Haotično drveće dakle simboliše neukroćenost divlje prirode što je i bio Injarituov cilj. Dakle u pitanju je film koji se baš kao i Fridrihova slika bavi temama simptomatičnim za Romantizam: svijet, čovjek, priroda, prolaznost, vječnost, sloboda, moral… Naravno, ovdje se radi o opštim temama međutim, način na koji se umjetnik njima bavi, njegov pristup, te umjetnički doživljaj i obrada je ono što opšte teme pretvara u romantičarske. Upravo taj pristup odvaja Injarituovog “Povratnika” od Sarafianovog “Čovjeka u divljini” (Man in the Wilderness). I jedan i drugi su slobodna interpretacija Glasovog života međutim, krajnji ishod su dva stilski i tematski dijametralno različita filma. Jedan je klasični vestern a drugi je ono što bi se možda moglo podvesti pod termin “romantičarski film” da je film otkriven početkom umjesto krajem 19. vijeka. Drugim riječima, da je film, kao medijum, postojao u periodu Romantizma on bi izgledao upravo ovako počevši od kolor šeme, kompozicije, fotografije, kadriranja preko tema kojima se bavi do našeg ličnog osjećaja koji je on apsolutno u stanju da proizvede.
Druga scena prikazuje Glasa ispred piramide lobanja. Piramida, sama po sebi, kao geometrijsko tijelo, predstavlja simbol vaznesenja, prelaska iz jednog stadijuma u drugi, napredovanja. U starom Egiptu ona je imala funkciju ne samo grobnice nego i posebno oblikovanog prostora čiji je cilj bio omogućiti duši da pređe s ove na onu stranu svijeta. Dakle, riječ je o nekoj vrsti teleporta za vaskrsenje. Stavljajući “Povratnika” u ovaj kontekst postaje nam jasno koliko puta je Glas zapravo vaskrsao tokom nešto manje od tri sata: napad medvjeda, biti zakopan živ, potapanje u rijeku, gladovanje, pad sa litice, trup konja, kasapljenje. Nakon svakog ovog stadijuma on je rođen ponovo pa tako i u posljednjim sekundama filma koje mnogi vide kao njegovu konačnu smrt. Da bi se kraj razumio moramo se vratiti na početak filma koji počinje rečenicom: “Dok god si u stanju da uhvatiš vazduh, moraš biti u stanju da se boriš. Da dišeš…samo diši…diši.” Posljednja scena prikazuje polumrtvog Glasa kako se tetura u šumi, okružen drvećem. Ispred njega, laganim koracima unazad, kreće se priviđenje njegove mrtve žene. On je prati, u stopu sve dok u jednom trenutku ona ne okrene leđa da bi potom potpuno izblijedila a on zastao i pogledao direktno u kameru. To je ujedno i posljednji kadar prije nego što ekran postane crn. Međutim, to nije kraj scene. Nije, jer iako ga više ne vidimo u pozadini još uvijek možemo da ga čujemo kako diše…diše i samo nastavlja diše. Primijenjujući svoj savjet na sebe Glas odlučuje da preživi jer je upravo to ono što čini suštinu njegovog bića. On nastavlja da živi dok njegova žena, oličenje naroda koji predstavlja, postepeno blijedi. Divljina i priroda koju je uspio zaprljati ne samo svojom i Ficdžeraldovom krvlju nego i svojim sitnim, beznačajnim ljudskim interesima, će takođe jednog dana nestati zahvaljujući Glasu i ljudi sličnim njemu, koje interesuje samo kratkoročno preživljavanje, od danas do sutra. Vereščaginova “Apoteoza rata”, njegova piramida lobanja, koja ima za cilj unižavanje ideje božanskog rata i sitničavosti ljudskog roda govori upravo o tome. Dok se lavine urušavaju, komete padaju s neba, polovi tope, ugrožene životinje izumiru, dok se jezici gase, jedan čitav narod nestaje, ljudi čiji problemi na makro nivou, planeti Zemlji, Solarnom sistemu, svemiru, ne znače ama baš ništa, će nastaviti tu neku svoju ličnu priču. Oni koji nisu u stanju da misle dugoročno će nastaviti da žive dok svijet oko njih u potpunosti ne izblijedi. Nastaviće, a neće ni trepnuti.
Nominacije:
Najbolji film – Arnon Milchan, Steve Golin, A.G. Inarritu, Mary Parent, Keith Redmon, James W. Skotchdopole
Najbolji režiser –Alejandro Gonzales Inarritu
Najbolji glavni glumac – Leonardo di Caprio
Najbolji sporedni glumac – Tom Hardy
Najbolji fotografija – Emmanuel Lubezki
Najbolji kostim – Jaquelin West
Najbolja šminka – Sian Grigg, Duncan Jarman, Robert Pandini
Najbolja scenografija – Jack Fisk, Hamish Purdy
Najbolja montaža –Stephen Mirrione
Najbolja vizuelni efekti – Rich McBride, Matthew Shumway, Jason Smith, Cameron Waldbauer
Najbolja montaža zvuka – Martin Hernandez, Lon Bender
Najbolji miks zvuka– Jon Taylor, Frank Montano, Randy Thom, Chris Duesterdiek
Ocjena: 5+/5
Tekst napisala Monika Ponjavić
U susret Oskaru: Most špijuna (The Bridge of Spies)
U susret Oskaru: Pobješnjeli Maks: Cesta Bijesa (Mad Max: Fury Road)
U susret Oskaru: Marsovac (The Martian)
U susret Oskaru: U fokusu (Spotlight)
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.