Čak štaviše

Stari čiča Markes jednom je rekao da nikada ne bi bio tako dobar pisac da nije 40 godina tukao novinarski zanat.
Pretpostavljam da ga je zblanuti novinar pitao kako je to moguće. Novinarstvo me, odgovorio je Markes, naučilo da odbacujem suvišno, da skraćujem nepotrebno, da tražim neočekivano, da prezirem svakodnevno; ono me je naučilo da skraćujem jezik ma koliko misao bila široka, da sabijam namjeru u što manje pakovanje. Čehov se takođe u jednom trenutku džilitnuo i uputio neobično lijep kompliment nama hudim novinarskim radnicima rekavši da je novinarstvo svakodnevna književnost. Dobro, Markas je Markes i Čehov je Čehov, ali pokušaćemo da popravimo ono što se popraviti može…
Ne želeći da misle ne umiju da govore – tako se završavao tekst “Dva javna i osom privatnih”. Posvećen jezičkim vratolomijama uvaženih narodnih poslanika. Iz oba bloka, naravno. Plus “Domovina” kao salata. Pokušaj je bio skroman: pokazati da su neostvareni i u mislima i u jeziku. Njihova potraga za mišlju i rečenicom praćena je rudarskim naporom, a jedino teže od njihove umne i verbalne patnje je slušanje iste. Jedina olakšavajuća okolnost je u tome što oni toga nisu svjesni. Ali, nisu u tome usamljeni, pa je stoga potrebno ponešto reći i o muci koja prati ovaj naš prokleto blagosloveni posao novinarski, a to su – frazetine, ta “mesta od svega strašnija”, što bi rekao Miljković.
I dok je poslanike bilo milina lupati po zadebljaloj pozadini, jerbo njihova primanja mogu da izdrže korektivni zahvat lijevo i desno od repnjače, novinarima (ili izvođačima novinarskih radova, kako bi rekao Čkalja, ali ne Miodrag Petrović) ne treba mnogo zamjerati, ali ni opraštati baš svaku bedastoću. Moja braća i sestre često rade za honorar koji kasni, radni odnos vide samo kada prave prilog ili pišu tekst o njemu, urednici ih raubuju i po pola dana i onda je sasvim razumljivo, mada ne do kraja i opravdano, što su njihove desetogodišnjice jednake njihovim novinarskim počecima. Oni i nakon svega ne znaju ili ne žele da znaju da je naslovna sintagma ovog teksta pleonazam, pa se s njim faćare kao pripiti đikan iz Drugovića sa lokalnom sponzorušom.
Dakle, “dogovora ni na vidiku”, među prvima. Ova frazetina vjerovatno treba da označava trenutno nepostojanje dogovora ili laku sumnju u njegovu izvjesnost u jednom od dva futura. Mogli bi sada tjerati u logička crevca, pa tvrditi kako je dogovor tu čim se na njega misli, a ništa drugačije nije ni sa vidikom. Bilo kako bilo, ovo je majka novinarskih klišea i treba je odstraniti preciznim uredničkim zahvatom. Ako ima ko, naravno. Ćaća bi mogao da bude ono “ostaje da se vidi”. Gdje ostaje, ko ostaje, s kim ostaje i ostali padeži i padežna pitanja – to će, vjerovatno, vrijeme pokazati, a ono, vrijeme, nije sklono takvim poslovima, ali kako novinari nemaju vremena za Njegoša – sve je moguće.
Dalje – “dočekao na nož”. Lijepa metafora, ali izlizana kao babina marama. “Muku muče” i “kubure sa” igraju na arhaični prizvuk, ali džaba – odjek je tup. Među čestim frazetinama su i one gnomske prirode – “Jedni u klin, drugi u ploču”. Ima Vuk i drugih poslovica, znate. “Jedva spajaju kraj s krajem”. Ovo razumijem, jer urednik ne dozvoljava više od 500 karaktera ili 45 sekundi, pa novinar ne može da napiše da porodica teško živi, da ćaća i mater ne rade, da su tek prekjuče dobili vodu, da njih devetoro živi u 30 kvadrata. Ali ne razumijem metonimičnost Đokovićeve slave i ono “prvi reket svijeta”, kao ni “vidno uznemirene” trenere. Vidi se da je uznemiren, ne mora biti “vidan”. Slijedi “Sala je premala da primi sve zainteresovane” i “Nebo je plakalo dok su maleni kovčeg…”
Najbestidnija je, na koncu, ona o “prekomjernoj upotrebi sile”, jer savršeno odgovara karakteru određenih medija. Tako, opet na primjer i u skladu sa novinarskim zadacima, jedni će samo konstatovati da je “nad Željkom Vulićem upotrebljena sila”, ali će vješto izbjeći pomenuti pridjev. Sa druge strane, pojedinci će upravo taj pridjev podebljati, staviti u “italik” i podvući kad pandur neotesanom klincu pukne polušamar, jer je pandur dio vlasti, a klinac je klinac, šta zna dijete šta su droga i alkohol.
Nešto primjera smo naveli, pa je red da postavimo pitanje: odakle ovolike frazetine u novinarstvu? Odgovor se cakli kao oba oka mlade nakon “sudbonosnog da” – iz politike. Jezik političara je naprosto takav, prepun opštih mjesta i nakaradnih tvorevina, ali to ne treba da čudi, jer je njegova jedina zadaća da odstrani svaku konkretnost iz rečenog ili odgovorenog. Ko je bar jednom slušao Željkin ekspoze, zna o čemu glagoljam. Jezik premijera i ministara, poslanika i odbornika sačinjen je od floskula, pleonazama, dekomponovanih predikata. Govoriti mnogo, ali ne reći ništa. Nauka napravljena od jedne misli. I kada je diktafon u ruci novinara zamijenio papir i olovku – sve je dalje bilo lako. Saslušaš, prekucaš, ne popraviš, pošalješ, objaviš. Onako kako je sagovornik rekao. Da, istina je da ponekog sagovornika ne treba popravljati, neka bude glup ako mu se baš toliko hoće, ali ne misliti nad sopstvenim rečenicama je prvi od tri novinarska grijeha. Preuzimanje saopštenja je najlakši, ali nije i najpametniji posao. I onda siromasi postaju građani sa nižim standardom, beskućnici stambeno nezbrinuta lica, sudar – kontakt dva automobila sa većom ili lakšom materijalnom štetom.
Boro Marić mi je jedared pričao kako je razgovarao sa tadašnjim prezidentom Čavićem. Bez diktafona, samo papir i olovka. Da ponovimo: ko je bar jednom slušao Čavu kako u zanosu besjedi o ovome ili onome – zna koliko je to teško. Ali, reče mi gospar Marić, tako se moralo, jer je u startu valjalo odbacivati svaki suvišak, sve ono što bi se i kasnije pokazalo neupotrebljivim za intervju. A kada plajvaz zamijeni diktafon ili voice recorder na androidu – tada mjesta za frazetine nema. Uho sluša, glava odvaja, ruka bilježi. Lako, zar ne? Skoro kao Mesijev dribling.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.