Prezirao sam, prezirem i preziraću svaku vrstu zabrana koje dolaze iz nečije umišljenosti i koje su ništa drugo do pokušaj da se budalastim kodeksima i naređenjima uspostavi prividni red nastao iz neposobnosti uspostavljanja pravog i istinskog, onog koji ne nestaje iz straha, mržnje, licemjerja i umne ljenosti. O čemu se pa sad radi?
Prije desetak godina, u danima privatizacije Glasa, tadašnji glavni i odgovorni urednik (koji se prezivao Marić, a nije bio Boro), na jednom od beskrajno dugih i nepotrebno čestih redakcijskih sastanaka, donio je odluku: novinari i novinarke na posao moraju dolaziti samo i samo u cipelama! Otkaz i disciplinska se pišu svakome ko dođe ili naiđe u patikama!
Još ponešto je klovn sa leptir-mašnom brslao, ali i ovo je bilo čisti suvišak, pa ko bi i ostalo slušao i pamtio. Prezrenje prema postavljanim korisnim idiotima je, kako stoji u prvoj rečenici, već tada u meni bilo na snazi, pa sam na posao svakodnevno nosio ruksak u kojem su, dabome, bile cipele. Do vrata firme dolazio sam u patikama, onda bih obuvao cipele, špartao koji sat po redakciji, napisao tekst ili dva, ponovo mijenjao obuću i nastavljao svojim putem i poslom. Besmislena zabrana trajala je koliko i urednički mandat, mada je i to bilo predugo. Pa čemu sad ova retrospektiva, građani atinski?
Nedavno je stupio na snagu novi Pravilnik o javnosti rada Narodne skupštine Republike Srpske. Ovim pravilnikom, između ostalog, definisano je kako se novinari, snimatelji i foto-reporteri moraju oblačiti i obuvati. Pravilnik, koji je potpisao generalni sekretar NSRS, pod neprikladnom odjećom i obućom podrazumijeva “nošenje šortseva, helanki, mrežastih čarapa, čarapa sa nogavicama različitih dezena, dizajna i boja, patika i papuča, prekomjerno uske i providne odjeće za žene, sportske odjeće i trenerki”.
Još nije prošla ni naknada za odvojeni poslanički život, a pravilnik je odnio prvu žrtvu – moj drug Šaja iz “Nezavisnih” vraćen je iz prijemnog skupštinskog hola u redakciju, a sve zbog cipela koje su, kako Šaja reče, skupštinskim ciplolozima izgledale kao – patike! Istog ili narednog dana po nogama su dobili, ako se dobro sjećam, i novinari i snimatelji Federalne televizije, prnjavorske K3 televizije i banjalučka ATV. I propade umalo carstvo, a sve zbog patika par! Zašto? Odnosi s javnošću znaju.
Napravimo neke paralele: nesretnik s početka priče nije mario da li mu novinari znaju sva glagolska vremena, ali je itekako mario da li imaju cipele. Nekom mučeniku ili vjerovatnije mučenici u skupštini nije važno da li poslanici znaju sve padeže, ali je itekako važno da novinari ne odu u skupštinski klozet u patikama. Ni nesretniku, ni mučenici nije važno šta novinari pišu i šta poslanici govore, ali je i nesretniku i mučenici važno šta im je na nogama – patike pijačarke ili markirane cipele. Većina Marićevih novinara pisala je takve gluposti da one ne bi mogle stati ni u jedne cipele. Isto je i sa onim što govori većina sadašnjih poslanika. Nema broja za toliku bruku!
Stara priča o formi i sadržini, da. Ali i malo više od toga. Da li je zaista bitno da li su novinari u cipelama ili ne? Naravno da nije bitno. Čemu, onda, takva odluka? Razlog je, kao i uvijek, jednostavan: potrebno je projektovati zamišljenu moć prema onima na koje ta moć može da utiče. Potrebno je izmišljati blentava pravila i time sebi davati legitimitet. Potrebno je, na koncu, rovariti i činiti sve da se gluposti prihvataju kao naređenja višega reda. Samozadovoljni osmijeh onoga ko je osmislio ovo pravilo osobina je glupaka. Ne znam nijednog novinara koji bi došao u šortsu ili papučama u skupštinu; znam jednu ili dvije novinarke koje bi možda pokušale banuti u skupštinski restoran u tangama ili aerobik-helankama, ali njima to ni neće pasti na pamet. Ali ne znam nijednu osobu koja se nije posvađala s razumom, a koja misli da patike na novinarskim nogama ruše ugled jedne ustanove, pa taman to bila i Narodna skupština. Uostalom, novinari cijeli dan, tokom skupštinskih zasjedanja, čuče i kete i čekaju jednog, dva ili tri poslanika; trče za njima u restoran, trče za njima prije nego krenu u skupštinski hol, trče za njima kada siđu sa govornice. Stoje i slušaju. U patikama, gospodo, da, jer je tako lakše!
To, na koncu, nije ni bitno. Jer, ima i onih novinara koji će uvijek, bez obzira na pravila, doći i u skupštinu i na bazen, u cipelama. I to je u redu. I to je sasvim normalno. Nametanje zakona, propisa i pravilnika obrnuto je srazmjerno količini slobode. Ali, zašto bi o tome razmišljali oni koji svakoga mjeseca kupuju sebi novi par cipela i kaputić pride? Oni koji su, kako lijepo reče Lompar, cijelog života postavljani, a nikada birani. I kako dodade neko od beogradske boemske bratije: bića nedostojna prezrenja. Mojim kolegama novinarima, sa prve strane, imam da kažem ovoliko: u pomenutom pravilniku nigdje ne stoji da novinar ne može i ne smije u skupštinu ući – bos…
Piše: Goran Dakić
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.