Monika Ponjavić: “Igra prestola” – Riječi su vjetar

SJEVER NE PAMTI

Večerašnja epizoda “Igre prestola” se, u ličnom kontekstu, može posmatrati kao jedna od rijetkih, jer je u pitanju epizoda čija je radnja uspjela da me potpuno izbaci iz kolosijeka, što se ne dešava često. Prvi takav događaj desio se onog dana kada je Ned Stark izgubio glavu u Kraljevoj Luci, što je pokazalo da je “Igra prestola” serija koja zaista ne preza ni pred čim, niti se čega libi. Drugi se veže za Džejmijev gubitak desne ruke (simbolično, ruke kojom je gurnuo Brena Starka kroz prozor), što ga je naposlijetku i određivalo, kao čovjeka, najmlađeg proglašenog viteza i člana Kraljevske garde. Sa rukom je tako Džejmijev identitet zauvijek izbrisan (a sa krajem treće sezone i on kao lik kojeg poznajemo i volimo, što je zaista šteta). Ovaj treći događaj, a u pitanju je (navodna) smrt jezovuka, kojem, vjerujem, većina nije niti će pridati bog zna kakav značaj, na mene je ostavio snažan utisak. Snažan, jer je u pitanju Čupavko (eng. Shaggydog), vuk Rikona Starka, člana nove generacije ove porodice koji je prvi uspio otkriti značenje vukova i razlog zašto su se oni baš sada, nakon nekoliko stotina godina, ponovo pojavili na Sjeveru, i zašto su eto baš pripali njima. Iako to nije prikazano, ili bolje rečeno, naglašeno u seriji, Rikon je prvi od djece Starkovih otkrio svoju povezanost sa vukom i sposobnost da potencijalno postane vorg. Prije Brena. Prije Arje. Prije Džona. Sansa (čiji vuk je ubijen) i Rob (na čija mlada pleća je sva odgovornost na kraju pala) tu sposobnost, zbog navedenih razloga, nažalost, nikad nisu uspjeli osvijestiti. Upravo zato gubitak Sansine Dame (eng. Lady) i Robovog Sivog vjetra (eng. Greywind) nije pao toliko teško kao gubitak Rikonovog Čupavka. Baš kao i Džejmi, Rikon je sada nepovratno izgubio dio sebe i svog identiteta.

Međutim, kada tragični gubitak divljeg, neustrašivog jezovuka stavimo po strani, ono što u ovoj sceni iznenađuje jeste par čudnih postavki koje se nikakvom logikom ne mogu objasniti. Prije svega, tu je interesantna nova postavka prema kojoj lord Amber sada mrzi svog oca?! Kakva glupost. Zatim, tu je i njegova odluka da prekrši obećanje porodici Stark, navodno, jer je Džon propustio Slobodne narode kroz kapiju Crnog zamka, na jug?! Ovaj razlog zvuči toliko naivno, banalno i nelogično da prosto ne radi ništa drugo osim što budi maštu, postavljajući niz pitanja na koja, kao što smo vidjeli, prosto ne možemo dobiti konkretan odgovor. Ako je lord Amber već odlučio da se pridruži Remziju protiv Starkovih, zašto onda nije priznao Remzija za Gospodara Sjevera, kada to već misli i osjeća? Zato što je zakletva promjenljiva kategorija, o čemu lordu Amberu svjedoči samo i isključivo Ruz Bolton koji ju je u jednom trenutku prekršio?! Zvuči čudno. Ako su Amberi u seriji zapravo zamjena za Manderlijeve, onda je sasvim sigurno da je ovo samo jedna igra, smicalica, smišljenja u dogovoru zajedno sa Ošom i Rikonom Starkom, koji ovdje zapravo vrlo vješto glume zatvorenike. Šta je onda konačni cilj? Zadobiti Remzijevo povjerenje kako bi mu se približili i u zgodnom trenutku zaboli nož u leđa? Ako je to ta pažljivo osmišljena igra, ko Amberima onda može garantovati da Remzi neće Rikona, koliko već sutra, baciti svojim psima? Dobar dio Sjevera vjeruje da je Rikon mrtav, a Remziju je u cilju da to tako i ostane. Dakle, imamo dvije varijante. U prvoj, Amberi su se zaista priključili Remziju. To je što je. Sjever ne pamti. Vuk je mrtav. A Rikon i Oša su Remzijevi zarobljenici. U drugoj, nešto pozitivnijoj varijanti, Amberi su zapravo dvostruki agenti, koji se samo pretvaraju, što bi itekako imalo smisla jer, ako se sjećate, u trećoj sezoni je nekoliko puta rečeno kako Sjevernjaci nikada neće zaboraviti Crveno vjenčanje (na kojem je lord Amber izgubio život), te da Sjever pamti. Ni prva, ni druga varijanta ne obiluju logikom, što opet, kad malo bolje razmislite i jeste ismptomatično za ovu seriju. Šta je prava istina valjda ćemo saznati sljedeće sedmice.

KULA RADOSTI

Ni najočekivanija scena ove epizode, ako ne i cijele sezone – spašavanje Lijane Stark iz Kula Radosti i ubistvo najboljeg viteza Vesterosa, Artura Dejna – nije mogla proći bez problema. Umjesto sedam naprema tri, odnosa koji obiluje simbolikom, dobili smo šest naprema dva. Zašto je bilo teško dodati još Džerolda Hajtauera i ko god da je nedostajao u Nedovoj sviti uopšte nije jasno. Međutim, ovo je najmanji problem s kojim se data scena suočila. Znam, pomislićete da sam sitničava, ali neki elementi priče ne bi smjeli i ne bi trebali biti toliko banalizovani, ako i uopšte. Naravno, riječ je o Arturu Dejnu. Kada je poziv za dodjeljivanje uloga izašao prošle godine stvari su izgledale optimistično. U pozivu je stajalo da se traži “legendarni borac koji rukuje legendarnim mačem”. U tom trenutku se i bez imena, ili bilo kakvog konteksta, te informacija o “legendarnom borcu” znalo ne samo da je riječ o Arturu Dejnu i njegovom maču Zora (eng. Dawn, the Sword of Morning), nego i o legendarnoj sceni Kule Radosti, Nedovom spašavanju Lijane Stark i…da ne otkrivam previše. U pitanju je ključna scena ove priče, nakon koje je sve postalo savršeno jasno. Dakle Artur Dejn je legendarni vitez, porijeklom iz Dorna, dio Kraljevske garde Ludog Kralja Erisa Targerijena, najbolji prijatelj njegovog sina, princa Rejgara Targarijena i mentor Džejmija Lanistera, najmlađeg viteza Vesterosa. Što se samog mača tiče, kao što poziv i kaže, radi se o najvažnijem maču ovog svijeta.

Zora je mač predaka kuće Dejn, čijem je vlasniku uvijek pripisivana titula Mač Jutra, i ovaj  mač je u najvećoj mjeri odgovoran za slavu te kuće. Njegovo porijeklo je izgubljeno u legendama, ali je vjerovatno da su ga Dejnovi nosili hiljadama godina. Kaže se da je skovan od metala iz srca pale zvijezde. Sječivo mu je bijelo kao mlijeko, kao nijedno drugo sječivo valirijskog čelika, ali je posjedovalo sve osobine, bivajući izuzetno oštro i čvrsto. Za razliku od ostalih kuća koje posjeduju legendarne mačeve, ovaj se ne naslijeđuje s koljena na koljeno, nego ga dobija samo onaj vitez kuće Dejn koji ga je dostojan. Ime dvora Dejnovih, Starfol, te njihov grb, koji se sastoji od mača i padajuće zvijezde, referišu se na ovaj mač. Zašto su Beniof i Vajs odlučili da Zoru uskrate Arturu Dejnu i svojoj publici, prepolovivši ga, takođe ostaje nejasno. Jedino objašnjenje, koje s ove tačke gledišta sada ima smisla, jeste da je njihova namjera bila staviti fokus na samu borbu između ova dva fantastična lika, što nam zapravo govori da su im značaj i poenta ove scene nekako začuđujuće promakli.

Scena borbe ispred Kule Radosti predstavlja ključni momenat, ne samo za razvoj ove priče, nego i prelomni trenutak koji će u potpunosti odrediti Nedov život. U pitanju je dakle, Nedova posljednja bitka u ratu, zaslužnom za protjerivanje Targerijena iz Vesterosa, bila je ujedno i najličnija. Samim tim ne čudi što je odmah po dizanju opsade u Kraljevoj Luci, sa malim odredom sastavljenim od svojih dobrih prijatelja, među kojima nije bio povrijeđeni Robert Barateon koji je na Trozupcu upravo ubio Rejgara, produžio ka crvenim planinama Dorna. Takozvani sinovi Sjevera, njih sedmorica (pored Neda, Hauland Rid, lord Vilijam Dastin, Itan Glover, Martin Kasel, Teo Vul i ser Mark Rizvel), krenuli su da oslobode Nedovu sestru zbog koje je sve, nekako, i počelo – Lijanu Stark. Nepoznato je kako su znali gde će je naći, niti koliko je Lijana vremena tu provela, mada pretpostavke su da se njen dolazak vezuje za početak rata, ako ne čak i trenutak otmice. Rejgar je lično dao okruglom tornju u sred Prinčevog prolaza naziv Kula Radosti, što u kontekstu otmice i silovanja zvuči morbidno, ako ne bolesno i šizofreno, što naravno baca sumnju na cijeli taj događaj, Uglavnom, po odlasku da prikupi vojsku za Trozubac, ostavlja Lijanu strogo čuvanu od strane tri najbolja mača Kraljeve garde. Ser Arturu Dejnu, Ozvelu Ventu i zapovjedniku Džeroldu Hajtaueru povjereno je da životima brane Lijanu Stark, njegovog navodnog taoca. Kako bi vam bila jasnija ova neobična situacija, i kako biste njenu neobičnost mogli u potpunosti i razumjeti važno je podsjetiti na osnovnu dužnost Kraljevih gardista. Oni su lična mala vojska samog vladara, predviđena da uz njega bude danonoćno, a po naredbi i da se brine o bezbjednosti drugih članova kraljevske porodice, a ponekad, po izuzetku i ljubavnica, konkubina ili kopiladi. Osim toga, neobičnosti o kojoj se ovdje govori doprinosi i raspored snaga Garde u ratu: Džejmi Lanister bio je, po kazni i u prkos Tajvinu Lanisteru, stacioniran sam u Kraljevoj Luci; tri člana, Baristan Slemi, Leuin Martel i Džon Deri bili su na Trozupcu zajedno sa Rejgarom Targerijenom, dok su ostala tri člana, zapovjednik Džerold Hajtauer, Ozvel Vent i Artur Dejn, svoje mjesto pronašli ispred Kule Radosti, što im je onemogućilo direktno uključenje u rat, o čemu Ned, koji ih je tu i pronašao, u ovoj epizodi i govori. U epskom okršaju sedmorice protiv trojice, preživeli su jedino Ned i Rid. Međutim, i pored očiglednog uspjeha, Ned Stark pronalazi svoju sestru na samrti, u “postelji od krvi i ruža”. Lijana ga moli da joj obeća nešto što je do danas ostalo tajna i što će Neda proganjati do kraja života.

DŽON STARK

“Night gathers, and now my watch begins. It shall not end until my death. I shall take no wife, hold no lands, father no children. I shall wear no crowns and win no glory. I shall live and die at my post. I am the sword in the darkness. I am the watcher on the walls. I am the fire that burns against the cold, the light that brings the dawn, the horn that wakes the sleepers, the shield that guards the realms of men. I pledge my life and honor to the Night’s Watch, for this night and all nights to come.”

Iako mu je motivacija za napuštanje Noćne Straže u najmanju ruku čudna – tužan je i razočaran jer su ga ubili zato što je radio ispravnu stvar – činjenica da je Džon napustio Noćnu stražu je jedan od najboljih momenata, ne samo ove epizode, nego i same serije. Mislim da sam o ovom trenutku maštala još od onda kada su ga Sem, Gren i Pip spasili sigurne smrti u prvoj sezoni. Ko bi rekao da su tvorci ove zakletve trebali razmišljati o eventualnom vaskrsenju njihovih članovu, te da će jedan propust u zakletvi – Neće se završiti do moje smrti – osloboditi Džona Snoua iste.

Pored toga što je Džon konačno slobodan a izdajice kažnjene jednim potezom mača (“The man who passes the sentence should swing the sword”), važno je posvetiti malo pažnje Melisandrinoj najnovijoj tvrdnji da je Džon, a ne Stanis, Azor Ahai, odnosno Princ koji je obećan, što je, izgleda, ipak jedna te ista osoba. S obzirom da se Azor Ahai i Obećani princ do sada nikada nisu pojavili u istoj rečenici, te da su njihovi opisi, iako vrlo slični, ipak i različiti, mnogi čitaoci su vjerovali da je riječ o dvije različite osobe. Uglavnom, serija ih je spojila tako da ćemo ih tretirati kao jedan entitet. Azor Ahai je bio legendarni junak koji je živio oko osam hiljada godina prije Egonovog dolaska. Kaže se da je tokom Duge Noći Azor Ahai ustao i pobijedio Druge (Bijele Šetače), noseći mač Koji Donosi Svjetlo (eng. Lightbringer). Po proročanstvu iz drevnih Ashai spisa, Azor Ahai će ponovo ustati da se suprotstavi Drugima. Ovo će se desiti nekon Dugog Ljeta, kada će se na svijet spustiti zla hladna tama (misli se na sadašnje vrijeme Igre prestola). Predanje takođe kaže da će ako on padne, i svijet pasti s njim. Melisandra je vjerovala da je Azor Ahai Stanis, međutim nakon što je upoznala Džona i počela da ga viđa u plamenu, promijenila je mišljenje. S druge strane imamo Rejgara Targarijena koji je bio ubjeđen da je on Obećani princ ili, da će Obećani princ poteći iz njegove porodice, bio to njegov sin, unuk ili praunuk. Lightbringer je mač koji je Azor Ahai napravio od živog plamena. Da bi se borio protiv tame Duge Noći, trebao mu je herojski mač. Pravio ga je trideset dana i trideset noći dok konačno nije bio završen. Međutim, kada je htio da ga iskali u vodi, mač se slomio. Ali, on nije bio neko ko je olako mogao da odustane, te je nastavio. Drugi put mu je trebalo pedeset dana i pedeset noći da ga napravi još bolje nego prvi put. Da bi ga ovaj put iskalio, zario ga je u srce lava, međutim mač se opet prepolovio. Treći put, teška srca, jer je znao šta mora da uradi da bi dovršio mač, radio je na njemu sto dana i sto noći. Pozvao je svoju ženu Nisu Nisu i rekao joj da ogoli grudi, te joj je zario mač do balčaka. Njena duša zajedno sa čelikom sječiva je konačno sazdala Lightbringer. Po mejsteru Ejmonu, pravi Lightbringer bi trebalo da svijetli i zrači toplotom, što nije bio slučaj sa Stanisovim magičnim mačem. Mnogi vjeruju da će Džonov mač, Duga kandža (eng. Long Claw), usljed određene žrtve postati novi Lightbringer. Tome doprinose Džonovi snovi u kojima se bori sa Drugima rukujući plamenim mačem, što je u suprotnosti sa vizijama Deneris Targarijen koja vidi plavookog kralja sa plamenim mačem u rukama. Pred smrt mejster Emon shvata da zmajevi nemaju pol, što bi onda značilo da ni Obećani princ ne mora isključivo biti muškarac. Drugim riječima, prema Emonu, Obećani princ je Deneris Targarijen, dok mnogi vjeruju da je plameni mač kojim ona rukuje zapravo Drogon. Tu je naravno i teorija da će Džejmi iskoristiti Oathkeeper da ubije Brijenu što će biti njegova konačna žrtva koja će ga pretvoriti u Azora Ahaija. Šta je prava istina, vidjećemo uskoro, mada sudeći po Melisandrinim vizijama, koje ona nažalost ne zna da interpretira na pravi način, Džon Snou je i dalje najsnažniji kandidat za ovu, ne tako radosnu, poziciju.

NAJGORE OD EPIZODE
-Tirionove nespretne šale koje sada već postaju neprijatne
-Dejnova dva mača
-Loše režirana scena borbe ispred Kule Radosti, te njena sveobuhvatna atmosfera
-Kompletna scena u Doš Kalinu i insistiranje na nabrajanju svih titula Deneris Targarijen, čak i onda kada to nema nikakvog smisla (jer smo istu stvar vidjeli i u prvoj epizodi)
-Činjenica da će Džonatan Prajs (High Sparrow) izgleda u svakoj epizodi održati po jedan vjerski govor
-Demistifikacija Roberta Snažnog, odnosno Gregora Klegejna
-Dramatično skraćivanje Arjine liste
-Ponavljanje kadrova u Bravosu, iako su scene borbe i Arjinog učenja u ovoj epizodi dobile znatno na kvalitetu
-Ljubavna priča Sema i Gili, njeno recikliranje i ponavljanje u nedogled
-Davos, koji sada izgleda ponovo misli da je ludost što se Džon vratio iako je povratak Džona iz mrtvih bila njegova ideja?!
-Džon je, kako se ispostavlja, i dalje Džon. Ništa izgleda nije bilo potrebno za njegovo vaskrsenje, niti je povratak u život imao ikakav uticaj na njegovu ličnost osim toga što je sada, nakon što je shvatio da život poslije smrti ne postoji, postao malo depresivan
-Iako je Ed savršen kandidat za sljedećeg Zapovjednika Noćne Straže, zar to ne bi trebali njeni članovi odlučiti, glasanjem?
-Rivers je hiljadu godina star?! Dobro…
-Ubistvo jezovuka

NAJBOLJE OD EPIZODE
-Tormund (to što nije rekao “member” nervira, no dobro)
-Informcija da je Brenov zadatak, prije nego što navodno napusti pećinu, da zna sve
-Potencijalni rasplet situacije prema kojem Melisandra ipak nije direktno odgovorna za Džonov povratak. Ako se sjećate, u prvoj sezoni, nakon što Ned ubije Damu, Bren, kojem je Brinden Rivers dolazio u snovima, se probudio iz kome i vrlo moguće smrti. Smrt Rikonovog jezovuka (ako je ovdje zaista u pitanju Čupavko, čija je glava trebala biti tri puta veća od prikazane), bi po ovoj analogiji, mogla biti jedan od razloga za Džonovo buđenje, jer, na kraju krajeva, Rivers nije čekao samo Brena, nego sve njih.
-Džonovo ignorisanje Melisandre
-Posljednja scena-Džonovo napuštanje Noćne Straže. Da je još samo ovaj demonstrativni čin upriličen postojanjem Duha koji Noćnu Stražu napušta zajedno sa Džonom…No, CGI je skup pa ćemo se praviti da razumijemo
-Kal Savo

Najbolji citat: “Now my watch has ended.”

Ocjena 3/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.