Najprije sam smislio naslov – Banja u Belgiji, Ita Rina i jezero u Finskoj. Zbog njega sam i napisao cijelu reportažu. Izmislio bih valjane sagovornike da ih nisam brzo pronašao; toliko mi se, naime, svidio naslov, tih nekoliko riječi koje se, vodoravno i horizontalno, ponavljaju u gotovo svakoj ukrštenici. Pronađeni razgovornici su rekli šta su imali i reportažu sam napisao za nepun sat.
I taman da je od prve do posljednje rečenice tekst reportaže bio prosječan – vjerovao sam da će naslov sve nadomjestiti. Ne bih mario da mi bahati urednici i nadmeni redaktori izbace poneku rečenicu, čak i cijeli pasus – njihovo često neznanje rezultat je potpunog odsustva bilo kakve stvaralačke svijesti. Ali, vjerovao sam, ni sam ne znam zašto, uzdavši se u ovo nimalo pameti i još manje iskustva, da će, ako već ne prepoznaju kvalitet same reportaže, prepoznati ljepotu i nesumnjivu duhovitost (na koju ne plediram često, niti na njoj insistiram) njenog naslova.
U nekadašnjim redakcijama postojali su, priča mi Milkica Milojević, urednici-redaktori; to su mahom bili ljudi koji ni u pedesetim godinama nisu pronašli nekakvo interesovanje u životu, ali su bili vjerni određenoj ideologiji ili su naprosto bivali korisni idioti. Takvi su sjedili u redaktorskim foteljama, čitali tekstove, čekajući isključivo priče koje idu na prednje strane novina; one političke. Sve ostalo njih nije zanimalo; njihovo komesarsko obrazovanje zasnivalo se na činjenici da su bilo kakve argumente mijenjali sopstvenim mišljenjem koje je bilo konačno.
I tako, nastavlja Milkica, jednom od tih redaktorskih evnuha donesoh reportažu o ljepotama okoline Jajca, sa naslovom koji je bio sve samo ne prosječan, sterilan. Urednik pročita reportažu, vrati se naslovu, precrta ga crvenom olovkom (naravno crvenom!) i dopisa novi – Darovi prirode. Koliko je samo njegove nemoći stalo u tu dvočlanu sintamgu!
Elem, i moj tekst je, 30 godina nakon što su nestali urednici-redaktori, prošao kroz nečiji samodovoljni filter, osvanuvši pod naslovom Kombinatorika i igra rečima. Eto kako korisni idioti i danas – mahom nesvjesno – postoje, opstaju i vrijedno, predano rade i rovare. Dijagnoza je tada bila jasna: polovina onih sa kojima sam radio sjedila je tu gdje je sjedila iz dva valjana razloga: ili nisu znali da misle, ali su znali da klimaju glavom. Ili su jednostavno postavljani. Mada nisam siguran da jedno isključuje drugo. I vice versa.
Goran Dakić
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.