Duško Tadić Tadija, kandidat Prve stranke za gradonačelnika Banjaluke, u intervjuu za portal SrpskaCafe.com odgovara zašto se kandidovao, šta misli o Draganu Čaviću i Igoru Radojičiću i kako preživljava. On otkriva i zbog čega svoje glasače naziva „nindža kornjačama“ i šta bi mijenjao u gradu.
– Kandidovao sam se u zadnji čas i tako je odlučeno na sastanku stranke gdje sam predsjednik omladine. Uključio sam se i zbog raznih nepravdi u sportu kojim se bavim, a to je atletika za invalidne osobe. Ponešto sam uspio da „ispravim“ i dokazao sam sebi da se nešto može uraditi. Ranije me politika nije toliko zanimala. Dakle, ušao sam u nju jer ljudi koji žele promjene, a mnogo su obrazovaniji i pozvaniji od mene da se kandiduju, nemaju hrabrosti da pokušaju. Možda je ovo moj revolt da na budućim izborima neko pametniji izađe ispred svih, ohrabri se i donese pozitivne promjene. Politika je kao lutrija. Ako ne igraš i ne učestvuješ ne možeš očekivati da bilo šta promijeniš – kaže Tadić za SrpskaCafe.com.
o Poznaješ li svoje protivkandidate, Dragana Čavića i Igora Radojičića u odnosu na koje si, kako tvrde mnogi građani, čisti autsajder i slaba alternativa?
– Znam ih iz viđenja. Znam njihovu političku karijeru i ne bih komentarisao išta o njima osim da su ugledni, da imaju znanje i ideje, jake stranke, medije i logistiku. Ja toliko nemam. Kampanju ću raditi najviše preko društvenih mreža ne želeći da ikome namećem svoje mišljenje. Pomagaće mi i volonteri koji se samoinicijativno javljaju. A što se tiče toga da sam alternativa, često se šalim da je žalosna Banjaluka ako sam joj ja alternativa…
o Od čega živiš?
-Pa ne znam. Bukvalno preživljavam kao i većina. Kao trener vodim atletski klub invalida „Vrbas“. Uspio sam da dobijem sponzore da kupimo jedan kombi, pa sa njim nešto ili nekoga prevezem za dnevnicu. Imam invalidninu kao civilna žrtva rata od 200 KM, a od kluba nikada nisam uzeo ni marku. Upisao sam lani DIF i sada sam druga godina.
o A ko su te, kako ih u šali nazivaš, „nindža kornjače“?
– To su, kao u svima poznatoj crtanoj seriji, neki borci za pravdu na koje računam da će me podržati. Toliko ljudi mi se javlja na ulici i preko društvenih mreža. Iskreno sam iznenađen da me više podržavaju nego što me pljuju i govore da sam neiskusan i nepodoban. Mislim da su moji glasači obični ljudi koji rade i bore se za svoje porodice. Dosta im je svega, kao i maminih i tatinih sinova koji zauzimaju pozicije i radna mjesta. Vrijeme je da se društvo pravi za većinu. Ne smije se dešavati da ljudi koji na fakultetima imaju najveći prosjek ne mogu naći posao.
o Nezaposlenost je problem „broj 1“.
– Gdje god sam išao u inostranstvo vidio sam da privreda i fabrike rade, a to smo imali u Banjaluci. Taj „Čajavec“ gdje je moja mama radila, „Kosmos“, „Incel“, „Jelšingrad“i druga preduzeća zapošljavala su na hiljade radnika i davale sigurnost. Danas se mladi zapošljavaju uglavnom po kafićima, kladionicama, apotekama… Mislim da ne postoji nemoguće i da to možemo opet stvoriti. Rješenja su u svakodnevnom „smetanju“, traženju, aktivizmu svih. Eto vam film „Bjekstvo iz Šošenka“ kada zatvorenik Endi piše svaki dan upravi zatvora da dobiju biblioteku. Na kraju je dobija, a mi smo izgubili tu upornost. Ipak, možemo i moramo da je probudimo, da idemo naprijed. Recimo, ima mnogo investitora koji bi ulagali u Banjaluku ali su nemoćni i nepodobni nekim političkim strukturama. Mi to moramo svesti na minimum. Ne smijemo biti samo posmatrači koji će glasati na izborima i kasnije pričati da nikada neće biti bolje.
o Šta su prve stvari koje bi uradio ako postaneš gradonačelnik?
– Za mene bi najveći dobitak bio da mogu u javnost iznijeti zdrave ideje i to je kao da sam pobijedio na izborima. Nisu to „velike“ stvari, ali preko se njih se dolazi do krupnih. Jedna je pravljenje trim staze u parku „Mladen Stojanović“ za koju, kako sam saznao, postoji projekat i stoji u ladici grada. Koštao bi oko 80.000 KM i tu se ne moramo oslanjati samo na gradsku kasu već i na sponzore, inostrane fondove… Radio bih i na pitanjima zapošljavanja osoba sa invaliditetom koja godinama dobijaju samo obećanja.
o Spominješ i besplatan prevoz u Velenju u Sloveniji.
– Toj ideji se mnogi smiju a u Velenju grad i fabrike daju subvencije za to. Mislim da je to izvodljivo. Ne samo da bi rasteretilo saobraćaj i bilo ekološki, već ima dosta siromašnih ljudi koji žive u okolini Banjaluke a kojima su mjesečne karte veliki izdatak. Tražio bih i da se jednako asfaltiraju putevi u gradu i prigradskim naseljima. Treba napraviti zdravu komunikaciju činovnika koji vode grad i građana za opštu korist Banjaluke. Treba povećati odgovornost gradskih otaca za ono loše što je proteklih godina napravljeno. Najbitnije je vraćanje međusobnog povjerenja.
o Šta bi uradio po pitanju banjalučkog sporta?
– Problem je i u lošoj raspodjeli sredstava iz budžeta jer neki klubovi dobijaju previše iako smo svi gradski klubovi i znamo koliko ko vrijedi i kakav rezultat ima. Treba gledati i koliko koji klub sklanja djece s ulice. Takođe, džaba vam sportski teren ako na njemu nema omladine. Eto kada ste posljednji put vidjeli grupu djece koja je igrajući se zaustavila saobraćaj? To je veće čudo nego da ja postanem gradonačelnik.
o Smatraš i da bi Banjaluka trebalo da izađe na Vrbas.
– Svi gradovi koji imaju rijeke imaju kraj njih šetališta puna građana. Takođe, rješavanje kanalizacionih ispusta se podrazumijeva. S tim u vezi, ne mislim da sve znam ali znam ko zna kako se nešto može riješiti. Moramo vratiti timski rad. Moramo aktivirati i mlado i staro u korist grada a ne da budemo podijeljeni. Znam dosta ljudi i iz banjalučke pozicije i opozicije. Svi se slažu u tome da kada se sve završi trebaju sjesti jedni s drugima i pogledati se u oči. Banjaluci treba i jedna i druga strana, odnosno politika koja će aktivirati ljude sa dobrim idejama u jednu ekipu. Treba nam mir i napredak a ne tenzije i ružne stvari koje pune medije.
T. T.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.