Direktor Republičkog sekretarijata za vjere i bivši generalni direktor Radio-televizije RS Dragan Davidović Kusmuk poslao je mom twitter-zemljaku Enteringu molbu u kojoj je tražio da isti ovaj Knežević pojasni vlastiti „javni istup“ na „twitter nalogu“. Knežević je, veli zaslužni nosilac ordena Njegoša drugog reda, napisao sljedeću inkriminaciju: „Šta povezuje Okružni privredni sud u BL i Republički sekretarijat za vjere RS? Druže se na spisku dužnika Poreske uprave.“ Eto ga! Voila! Cijelih 120 karaktera sa razmakom!
Nepoznati lektor je istog dana pokazao koliko profesor istorije sa funkcijom vječnog direktora mari za pravopis i gramatiku i ma koliko tulio da to jeste bitno, jer je bitno, ovdje je, ipak, drugo po srijedi: Prihvatajući pozitivna mišljenja o Vama kao ličnosti pojačane odgovornosti i uspjesima u poslu kojim se bavite, obraćamo Vam se sa molbom da nam pojasnite navedeno pitanje i odgovor. Davidovićevo veliko pravo da zna o svemu što ga se (uopšte ne) tiče prividno je sakriveno iza prirode upućenog spisa i licemjerne sintagme o „ličnosti pojačane odgovornosti“.
Iza molbe se zapravo krije priroda vječno postavljanih službenika; ona je zapovjednička, kaplarska, pandurska. Ona MORA da zna više nego što to želi; u njenoj suštini krije se perverzna potreba za hakovanjem svih baza podataka; ona traži izvor i ishodište i pod maskom civilizovanog dijaloga ustvari optužuje i poručuje da je na svakoga, pa i na „ličnosti pojačanih odgovornosti“, upereno plamteće oko Mordora.
Molba nije ništa drugo nego upozorenje i pokušaj da se uvede neka vrsta besmislene cenzure na društvenim mrežama, shodno ranijim namjerama režima. Sa druge strane, koja je istovjetna prvoj, „ličnost pojačane odgovornosti“ je orvelovska dosjetka, ali sa negativnim predznakom: svi mogu da pišu i svi su jednaki pred svevidećom cenzorskom lupom, a oni u čaršiji uticajniji su „jednakiji od drugih“. Njima se pišu molbe. Cijeli dopis se završava farsičnim pozdravom koji je ništa drugo do žalosna parafraza čuvene Kovačevićeve replike: Čast mi je uzvratiti imenom: Radovan Treći, ubica ugostiteljskog radnika Osmana Avramovića! Nesvjesna, naravno, ali upravo zbog toga – tužnija i ružnija.
I taman kada sam se ponadao da je Davidović ponešto naučio čitajući tekstove koji su nastali na osnovu njegove molbe i taman kada sam se trudio da u priču uvedem Solženjicina, Selimovića i Pekića – nesretni direktor je još jednom preskočio sebe, kao da preskače kozlić. Najprije je očešao nezgodno mjesto, a onda se surduknuo na stranu i sastrugao nos (poetska pravda je zadovoljena, s obzirom na to da je isti gurao gdje ga se nije ticalo). Davidović je, naime, poslao još jedan papir Kneževiću, ali ovaj put predmet nije bila molba, nego „dostava informacije“. Sekretarijat je utvrdio da je tviteraš bio u pravu, greška je otklonjena, a Davidović je još jednom ponovio onaj besmisleni izraz malograđanske uljudnosti: Čast mi je izraziti poštovanje.
Ovaj put je dopis prošao kroz lektorsku tastaturu, ali su namjere ostale bez korektora, pa tako čitamo sljedeće rečenice: O nerazumijevanju tviteraša kojima je naš službeni dopis bio predmet čuđenja i „duhovitih dosjetki“, možda nekom drugom prilikom. Samo da naglasim da je prihvatanje objava na tviteru, kao kredibilne informacije, s naše strane iskorak u shvatanju javnog informativnog prostora i mogućnost uočavanja informacija, dobrih inicijativa i kritika. Mislim da je ovaj naš zajednička akcija (i dobri lektor ponekad zadrijema!) dala korektan rezultat. Davidović je loš politički učenik. Iako je godinama bio uz „desnuju“ naučio je „malo ništa iznad mnogo ničeg“. Želio je da šifruje, ali je traljavo to uradio…
Ovakve prirode su majstori u vještini brbljanja i njegovanju taštine. I jednu i drugu bolest izaziva bacil moći, virus vlasti. I jedna i druga bolest manifestuje se direktorskom drhtavicom, čestom potrebom za mokrenjem po drugima iz prikrajka i nekontrolisanim napadima bijesa. Ovakve prirode bi trebale da zauzdaju jezik i ruku i da anesteziraju taštinu. S obzirom na to da je ovo Pekićev izraz, bilo bi pošteno da njime i završim ovo slovo: Onaj kome dupe trne, glavu ima praznu. Jedina misao mu je posvećena vlastitom dupetu.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.