“Blogovi i diskusije na forumima postali (su) prave tvrđave neprosvjećenosti u kojima bosanski muslimanski subjekt njeguje i uzajamnim povlađivanjima ljubomorno čuva svoj opskurantistički pogled na svijet i pred svim zavidnicima gordo demonstrira svoj imbecilni diskurs.”
Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma
Ne tako davno, u februaru ove godine je sarajevska orijentalistikinja Jasna Šamić izazvala talas medijske i društvene histerije kada je, povodom uredbe o zabrani nošenja vjerskih obilježja, pa i hidžaba (marame kojom muslimanke pokrivaju kosu), u tekstu kojim se, generalno, protivi nošenju bilo kakvog “glavopokrivala” za žene, napisala da je “Simpotmatično… veoma simptomatično, da mnoge bosanske žene koje se ne slažu sa nošenjem ‘mahrame’, a još manje sa religijskim egzibicionizmom na javnim mjestima (školama, sudnicama, i drugdje), ne smiju to da javno kažu.” Jasna Šamić nije kao novinarka sarajevskog portala Klix, donekle robusno, nošenje marame uporedila sa nošenjem džinovskog dilda na glavi, želeći, pri tome, izraziti svoje strogo sekularno uvjerenje o potrebi jasnog razgraničavanja svetoga i profanog.
Upravo zbog toga je koristila nešto grublji jezik, tako “šokantan” za sredinu, kojoj, kad završi sa vjerskim obredima, odnosno paradiranjem džamijama i crkvama, “jer se tako valja”, psovka “J…. ti mater”, dođe kao “dobar dan”. Pa ipak i Jasna Šamić je, iako nije koristila te, toliko šokantne seksualne aluzije, takođe bila izložena salvama uvreda i prijetnji, a islamski fanatici (među kojima i stari dobri sudrug Alije Izetbegovića, Džemaludin Latić), su je pokušali tužiti za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Radi se, za neupućene, o istoj družini koja je uređivala sedmični magazin Liljan u kojem ste npr. iz broja u broj mogli čitati naučne “analize” o koljačkoj naravi srpske kulture od Svetog Save, pa do danas. Lejla Čolak, dakle, nije prva žena kojoj se u Sarajevu, radi drugačijeg stava, prijeti silovanjem, čerečenjem, protjerivanjem, gaženjem autom, paljenjem benzinom, koju isfrustrirana rulja, seksuano neostvarenih, a recimo to i narodski, nedojebanih, muškaraca, naziva “kurvom”. Međutim, to je manje važno od činjenice da takve hajke ne nastupaju “demokratski”, već su opštenarodna aklamacija hajke koju pokreću internet nasljednici Ljiljana, kao što su Saff.ba, Novi horizonti, AKOS, Bosnia Times i drugi huškački smetljarski portali pod direktnom ili indirektnom kontrolom Stranke demokratske akcije i Islamske zajednice.
Prateći njihovu dugogodišnju inkvizitorsku metodologiju, bez ikakvog ustezanja se može reći da se radi o sistemskom, dakle državnom i stranačkom, demoniziranju i progonu neistomišljenika. Targetirana osoba se, najprije, izloži bijesu sistemski, programski zaglupljene i fanatizirane mase, da bi se, potom, potisla na margine, zastrašila i trajno uklonila iz javnog prostora. S obzirom na rasploženje širokih narodnih masa, koje, nakon tekile pomiješane sa tramalima i nakon što su ispratile šta se događa sa Macom Diskrecijom, dobiju silnu želju za odbranom tradicionalnih vrijednosti, a pogotovo ženske čednosti, nije daleko dan kada će pasti i mrtva glava.
Međutim, ono što je, u sličnim slučajevima, ponajviše ogavno i kukavičko, jesu reakcije tolerantnih građana. Većina komentara koje sam mogao čuti i pročitati se mogu svesti na to da islamistički fanatici i potencijalne ubice i silovatelji jesu “kreteni”, ali i da je Lejla Čolak “pretjerala”, da se “izražavala na neumjesan način”, da je “glupa”, jer je usporedila “dildo” i dio vjerske odjeće, te da i sama želi kršiti ljudska prava, jer, eto, zagovara zabranu nošenja hidžaba, a hidžab je, mogli smo se hiljadu puta naslušati žalopojki islamskih teologa, ljudsko pravo. Ovdje ne treba posebno ulaziti u bijedništvo i kukavičluk pokušaja izjednačavanja samo jedne djevojke, novinarke, za Sarajevo, manjinskoga, ateističkog, mišljenja sa huškačkim medijskim sistemom iza kojeg stoji kompletan establišment vladajućih stranaka.
Ne treba posebno obrazlagati ni to da Lejla Čolak nije pozvala na zabranu nošenja ni hidžaba ni marame (a sve i da jeste, ona nema nikakvih sedstava da istu sprovede), ona je samo iznijela svoje mišljenje o istom. I ko ima pravo to da joj spočita? Sljedbenici religije i religijske ideologije koji, većinski, čvrsto stoje na pozicijama da bi njihov vjerozakon trebao postati jedini važeći zakon? Zakon, prema kojem je dozvoljeno bičevati i kamenovati preljubnice i nevjernice, vješati homoseksualce i bacati ih sa najviših zgrada, zakon prema kojem je za svaku kritiku tzv. Božjeg poslanika, kao i za apostaziju, dakle istupanje iz samog sistema, dakle vjere, kada bi se primjenjivao u svome totalitetu, predviđena smrtna kazna? Zakon kojem bi se sam poslanik Muhamed, kao pragmatičan političar i lider, da živi u današnje vrijeme grohotom smijao, baš kao i svome “nekadašnjem ja”, primjerenom sedmom vijeku? Ali ne.
Tako će aktivista, muzičar ili šta već, Arnel Šarić, sublimirati aminovanje sarajevskih kukavica u iživljavanju na Lejlom Čolak, pa će reći da “bavljenje ozbiljnim pitanjima kroz vid mahalaško-papanskog obraćanja kroz socijalne mreže nije ništa manje opasno od brutalnog premlaćivanja i ubijanja novinara koji kritikuju Islam.”
Dakle, isto je napisati svoje mišljenje na Facebook-u i ubiti nekoga radi tog mišljenja, odnosno zagovarati takvo mišljenje? Sve da Lejla Čolak jeste i mahaluša i papanka, ona nije ubica, odnosno ne pripada sistemu koji takve ubice i pogromaše, čemu smo imali prilike, više puta, svjedočiti, vrlo uspješno odgaja i navodi na željene ciljeve. Jasno je da ateisti nisu oslobođeni društvene odgovornosti kada su u pitanju ljudska prava vjernika i borba protiv njihove diskriminacije, ali izjednačavati kritiku religije, ma kakva ta kritika bila (autori npr. South Parka, ili satiričnog stripa Jesus&Mo bi u svakoj državi u kojoj dominira važeći islamski vjerozakon bili izvedeni pred streljački vod), sa ljudima koji bi ubijali radi kritike može samo ono što Tarik Haverić u svojoj izvrsnoj najnovijoj knjizi naziva “bosanskim umom”, odnosno raznim manifestacijama istog: “Bosanski muslimanski subjekt, sa svojom propusno polariziranom sviješću, ne shvata da su individualna prava sistem koji važi u cjelini, pa bira ona prava čija zaštita u tom trenutku najbolje opslužuje njegove ciljeve.” (Kritika Bosanskog uma, Polis Sarajevo 2016., str. 282-283).
Tako će se sarajevski ljudskopravaši sa Štokholmskim sindromom, za razliku od radikalnih i umjerenih islamista, zgoziti nad “jezikom mržnje”, ali će ipak stajati na braniku protiv nepostojeće “diskriminacije” vjernika, ne promislivši pri tome da li ono što se, navodno, brani diskriminira ženu na način da samo ona mora pokrivati tijelo, da samo ona vrijedi kao pola svjedoka, da joj se vrlo lako može dogoditi da bude jedna od četiri žene i tome slično. Ovih dana se internetom širi pamflet koji su sačinila dva zabrinuta građanina, Emir Suljagić i Reuf Bajrović, a u kojem izražavaju bojazan da se “bosanske teritorije” polako pretvaraju u Pojas Gaze i da će se to dogoditi zbog “otcjepljenja entiteta RS”. Dakle krivi su. Milorad Dodik, Zoran Milanović, Aleksandar Vučić. Krivi su svi drugi. Vjerovatno i Lejla Čolak.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.