Kada se prije nešto više od tri godine kablovska kuća Netfliks, usljed fenomena poznatog kao takozvano “binge” gledanje serija u dahu, odlučila na nesvakidašnji korak – da objavi kompletnu prvu sezonu (svih trinaest epizoda) političke serije „Kula od karata” (eng. House of Cards) odjednom – malo ko je vjerovao da će ovaj postupak ne samo oboriti rekorde gledanosti nego i uspostaviti novi trend u načinu gledanja serija.
I zaista, prateći realne potrebe i navike savremene publike koja se sve više odlučuje na čekanje da po završetku emitovanja sezone odgleda seriju u komadu, kreativni tim “Kule od karata”, predvođen rediteljskom palicom Dejvida Finčera (eng. David Fincher), čija su djela uvijek postavljala nove trendove (sjetite se samo filmova “Sedam” (eng. Se7en), “Klub boraca” (eng. Fight Club) ili “Društvena mreža” (eng. The Social Network)) u audiovizuelnoj djelatnosti generalno, počevši od reklama, video spotova, preko filmova pa evo sada i do serija, doveo je do toga da i neke druge serije, poput “Stranih stvari” (eng. Stanger Things), prate primjer “Kule od karata” koja je svojevremeno, te 2013. godine, napravila presedan.
Poznat po svojim izvanrednim, dizajnerski preciznim i vrlo vještim uvodnim špicama, od kojih svakako treba izdvojiti one za “Sedam” i “Klub boraca”, Finčer, čiji je zadatak ovdje prije svega bio postaviti seriju na njene čvrste noge, odnosno obaviti kvalitetan kasting, odrediti i osmisliti formulu za ton, atmosferu, fotografiju i režijski postupak, uključujući i montažu koja će se primjenjivati u svim sezonama, je bio između ostalog zadužen i za osmišljavanje koncepta same uvodne špice, sastavnog elementa bilo kog filma ili serije, čiji je kvalitet i ovdje na zavidnom nivou.
Iako se na prvi pogled čini kao jedna sasvim prosječna uvodna špica, satkana iz niza snimaka naizgled napuštenog grada, riječ je ipak o jednoj od najboljih špica svih vremena (u seriji ali i filmu), i to bez pretjerivanja jer se radi o špici koja na idealan, pametan i tačan način prenosi duh, te atmosferu same serije, odnosno okrutnog, hladnog i beskrupuloznog svijeta politike koji prikazuje.
Tako je Vašington, glavni grad Sjedinjenih Američkih Država, mjesto dešavanja serije ali i lajt motiv ove špice, u potpunosti lišen ljudi i svega ljudskog. I zaista, ako obratite pažnju, nećete primijetiti niti jedno ljudsko biće na užurbanim ulicama ovog surovog grada. Nećete jer ljudi nisu važni. Nećete jer cilj američke politike, baš kao i svake druge, te onih koji je vode, nije okrenut ka ljudima i društvu koje zajedno čine, ka humanim idejama ili opštem prosperitetu kojem svi mi težimo, nego isključivo ka ličnoj dobiti političara koji nas nekuda vode, te moći za kojom čeznu.
Moć iznad i prije svega; mogao bi to, vrlo lako, biti i slogan ovog kompleksnog djela. Bila je to ujedno i jedna od prvih lekcija koju nam je na vrlo duhovit i šarmantan način ispričao glavni lik serije, južnjak Frenk Andervud (Frank Underwood), kojeg vješto igra fantastični Kevin Spejsi (eng. Kevin Spacey), glumac kojem je ovo, i pored brojnih drugih izvanredno odigranih likova (Rodžer “Verbal” Kint, Lester Burnam, Badi Akerman i Prot, da nabrojimo par), čini se, ipak uloga života. U pratnji svoje odane supruge Kler Andervud (Claire Underwood), koju igra lijepa Robin Rajt (eng. Robin Right), njegovog saučesnika, Frenk kao da dobija neku dodatnu snagu, neumoljivo grabeći naprijed. U pitanju je par kojeg teško da ste ikada ranije vidjeli ili, bolje rečeno, na ovakav način doživjeli putem malih ekrana. Oni su sociopatski par iz snova.
Drugi element serije koji treba izdvojiti i čiju upotrebu, unutar njenog vezivnog tkiva, treba pohvaliti jeste Finčerova odluka da upravo kroz svog glavnog lika probije četvrti zid. Probijanje četvrtog zida u filmskoj naraciji nije ništa naročito novo (Vudi Alen je to radio još prije nekoliko decenija), ali je u “Kuli od karata” to izvedeno na takav majstorski način, dalje odslikavajući beskrupuloznost ovog besramnog svijeta.
Prije svega ova vrsta stilskog izraza se ovdje ne koristi tek tako, sama po sebi, bez povoda i bez jasnog cilja, nego vrlo inteligentno oslanjajući se prventsveno na kontekst i lik Frenka Andervuda. Baveći se politikom, Frenk je svjesno svoj privatni život, kao između ostalog i sve druge javne ličnosti, stavio u fokus medija i na raspolaganje cjelokupne javnosti. U skladu sa tim, mi kao publika sada njegov život posmatramo kako u javnom nastupu, tako i u njegovom privatnom životu, njegovom zatvorenom svijetu koji je iza kulisa i kojem često, publika, odnosno glasači, nemaju apsolutno nikakav priistup.
Ovim postupkom, odnosno igrom sa privatnim i javnim prostorom jednog političara, ostvarena je odlična režijska ideja po kojoj se Frenk sada obraća lično gledaocu, komentarišući na neki način s njim zajedno sve ono što mu se dešava, i u čemu sam učestvuje. Na ovaj način se uspostavlja most između gledaoca i svijesti lika, koji kao da je na isti način svjestan i svoje javne pojave u svijetu u kojem se nalazi, kao i gledalaca u spoljnom svijetu koji sve to zajedno s njim posmatraju i proživljavaju.
Međutim to nije sve, jer publika, sada stavljena u ulogu bespomoćnog gledaoca, na ovaj način predstavlja odraz u ogledalu naših sopstvenih uloga pasivnih posmatrača života i svih nepravdi koje nam se dešavaju. Frenkove prljave igre, njegova zlodjela i korumpiranost tako prolaze nekažnjeno, tik pred našim očima, a mi sasvim nemoćni da ga u tome spriječimo ili na bilo koji način odreagujemo postajemo njegovi potajni saučesnici.
Kroz ovakav stilski pristup upoznajemo surovi i beskrupulozni svijet politike, u kojem sve više postaje jasno da sve ono ljudsko u čovjeku zapravo predstavlja prepreku u trci za uspjehom i moći. Gazeći sve dublje u poremećenu, gotovo bolesnu ambiciju, Frenk i Kler zajedno gube osobine ljudskih bića i pretvaraju se u nemilosrdne mašine. Ako im, pak, bilo šta stane na put, ne postoji nikakva moralna prepreka da ga savladaju, ako će to postići željeni rezultat, pa ma koliko to bilo neljudski, okrutno ili prosto bezosjećajno.
Neki tragovi osjećanja se ipak naziru u tako ekstremnim situacijama, koji nas podsjećaju da su ovo dvoje nekada bili ljudi, bračni par, ali je to u tako kratkotrajnim bljeskovima i tako slabog intenziteta, da uviđamo koliko to izmiče i postepeno se gasi. Njihov zajednički život je sada čisti automatizam, igranje po pravilima igre, sve u cilju sticanja još više i više moći. Kada se u rijetkim momentima postavi pitanje čemu sve to i da li oni svoje uspjehe ostavljaju ikome, dolazi do konfuznih momenata gdje se čovjek u njima neuspješno suočava sa krvožednom ambicijom, i obično se završavaju hitrim prelaskom na aktuelne probleme i strategije. Kulminacija ovakvog mehanizma razmišljanja i djelovanja koji Frenka Andervuda vodi kroz svijet beskrupulozne politike na sjajan način je prikazana u finalu druge sezone, u kojem na neki način tek ulazimo u ispunjenje punog potencijala ovog kompleksnog lika kojeg istovremeno i volimo i mrzimo.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.