Vuk Bačanović: Srbi i novi islam, ili vratimo se Načertaniju

Načertanije je u bošnjačkom javnom mnijenju sasvim sigurno jedna od najdemonizovanijih knjiga ikada napisanih. Ako je prosječni bošnjački poluobrazovani ideolog generacijama isprao mozak da je jedno od najvećih djela srpske i, uopšte, južnoslovenske književnosti Gorski vijenac priručnik za genocid, onda Načertanije, koje većina ispiratelja mozga, a pogotovo oni kojima se ispire nikada nisu pročitali, svakako zauzima mjesto Hitlerovog “Mein Kampfa”.

Naravno da su ove dvije, u percepciji prosječnog Bošnje, đavolje knjige, u kontinuitetu bile podloga kreiranja “srpske genocidne svijesti”. S druge strane, ni percepcija islama u srpskom mejnstrim mišljenju nije daleko bolja. Susret Srba i najmlađe monoteističke religije uglavnom se percepira kao nabijanje na kolac, odvođenje muške djece u janjičare, skrnavljenje crkava, obeščašćivanje žena i sestara i tome slično. Mitski Turčin je srpski neprijatelj: istorijski tužilac, kadija i dželat u jednoj osobi, parazit na narodnom biću sa Kur’anom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci koji je onemogućio da bude ono što je za Srbe bilo preodređeno: balkansko carstvo.

Sponzorisano

Pa ipak da je prosječni Bošnjo, zapravo, pročitao Načertanije, vjerovatno bi mu za oko zapala sljedeća rečenica: “Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih.” Ovo implicira da je moderna srpska nacija, za kakvu se u 19. vijeku zalagao Garašanin, nacija ustava francuskog, odnosno američkog tipa, koja dodijeljuje ista građanska prava svakome, bez obzira na religiju, ko poštuje ustav i zakone.

Drugim riječima, po demoniziranom Garšaninu, Srbin nije samo balkanski Sloven pravoslavne vjere i/ili naslijeđa, već građanin Srbije, države koja svojim slobodarskim tekovinama mora privući sve ljude balkanskih premodernih etničkih i etničko-vjerskih uvjerenja kako bi isti postali dio srpske nacije zasnovane na slobodi identiteta i vladavini zakona. Garašanin je znao, ono što većina, prosječno obrazovanih Srba ne zna, a to je historijski fakt da su stočari iz stare Raške, Huma i Zete napravili kompromis s Osmanlijama služeći u njihovoj vojsci kao martolosi, derbendžije i vojnuci, te da je iz tog kompromisa proizašla što autonomija i povlastice za one koji su ostali pravoslavni što državnički položaji u svjetskim gabaritima za one koji su promijenili vjeru i postali muslimani. U svojoj humanističkoj i nadkonfesionalnoj percepciji istorije, Garašanin je shvatao da Gazi Husrev-beg, Ferhat-paša Vuković Desisalić, Mahmud-paša Anđelović, a pogotovo Ferhat-paša Sokolović i Mehmed-paša Sokolović, u novim, osmanskim, civilizacijskim okvirima, nisu ništa manje srpski prosvjetitelji, državnici i zadužbinari, nego što su to kraljevi i carevi iz dinastija Nemanjića, Lazarevića i Brankovića.

Pa ipak za ovu integraciju su postojale i još uvijek postoje mnoge prepreke. Ma koliko je i sama Srbija bila sputana ograničenjima vlastitog pravoslavnog nasljeđa, učvršćenog u osmanskom milet sistemu i austrougarskim favorizovanjem sektarijanskih (konfesionalnih) identita među južnim Slovenima u strahu od mogućnosti nastanka višekonfesionalne srpske nacije, koja bi joj bila konkurent, okoštalost islama također je dao ogroman doprinos razlazu naroda istoga porijekla. Argument, koji je u Islamskoj deklaraciji izneo Alija Izetbegović, a prema kojem “nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija”, upravo je bio ključan u iseljavanju masa musimanskog stanovništva iz Bosne pod austrougarskom upravom u Tursku, a potom i nemogućnosti uklapanja bosanskih muslimana bilo u srpsku, bilo u hrvatsku, bilo u projekt stvaranja vlastite narodnosti koja nacionalnu odrednicu ne bi u potpunosti izjednačavla sa pripadnošću sveopštoj islamskoj zajednici “ummetu”, odnosno potencijalnoj islamskoj državi u nastanku. Dok god u bošnjačkoj eliti preovladavaju ovakve ideološke postavke, a u srpskoj postoji kulturološki odium prema islamu i brisanje sjećanja na sve što je njihova narodnost ugradila u “ummet”, svaki pokušaj gradnje stabilne zajednice Srba i Bošnjaka, uključujući postojeću protektoratsku skalameriju poznatu kao Bosna i Hercegovina, osuđen je, unaprijed na agoniju i propast. To i stoga jer je srpsko društvo, unatoč pravoslavnom tradicionalizmu, ipak strogo sekularno društvo, dok bošnjačka sarajevska elita ide u pravcu potpune erdoganizacije prostora sa bošnjačkom većinom.

Pa ipak, je li sve tako crno? Postoji li ipak način da se društvene, religijske, političke i druge razlike, podebljane užasima recentne istorije, ipak prevaziđu?

Nedavno je jedan od najistaknutijih islamskih mislioca u Francuskoj i predsjednik Svjetske konferencije religija za mir Ghaleb Bencheikh izrekao vrlo smjelu misao: “Dugoročno, treba sanirati kuću islama, napraviti reda u vjerskoj tradiciji, u misli islama. Osobno, trudim se na svaki način pozvati na novo razmišljanje o teološkoj misli u islamu. Da li se islam treba reformirati? – Teološka misao, egzegeze, interpretacije moraju biti ponovno interpretirane. I još bolje od toga, treba izaći iz razloga religije da bi se usmjerilo kritičkom autonomnom umu, izbjeći argument autoriteta, prestati sa praznovjernim predstavljanjima, okončati sa čudesnom misli, na izvjestan način osloboditi duh tog zatvora. Nažalost u naše vrijeme, islamska vjerska tradicija je postala tradicija arhaizama, otuđujućih normativa, borbe između zakonitog i nezakonitog. Ako se pozovemo na vrijeme Svjetlosti, Erazma, Campanelle, Bacona, Morea, i kasnije Rousseaua, Voltairea, kad su oni lansirali svoje ideje, učinili su to sami, najčešće po cijenu vlastitih života ili u najmanju ruku na račun njegovog kvaliteta. U naše vrijeme u Europi, u Parizu, u Bruxellesu… mladi muslimanski intelektualci imaju zadatak krenuti prema više smjelosti, odvažnosti i poduzeti taj rad koji prevazilazi obični aggiornamento, obično dotjerivanje ili obično zaustavljanje krvarenja. Sa ovih mjesta koje navodim, nebo je malo blagonaklonjenije nad ovim glavama, nego što je to npr. u Ryadu, Teheranu ili u Alžiru. Ne pokrenuti sa ovih mjesta rad ponovnog utemeljenja misli postalo bi čak neka vrsta kukavičluka.”

Drugim riječima, alternativa za islam je moguća, ma koliko njene porođajne muke bile teške. I takvu alternativu srpska politika vođena u Beogradu i Banjaluci mora podržavati, ne samo frazeologijom, nego vrlo konketnim politikama. Ako se u Banjaluci može otvoriti Konfučijev centar, odnosno Jevrejski centar, zbog čega sutra to ne bi mogao biti i Islamski centar kojim bi rukovodio neki mladi islamski intelektualac Bencheikhove proveniencije? Ukoliko u Šamcu može postojati spomen rodna kuća Alije Iztbegovića čija je misao više razdvajala nego spajala jugoslovenske narode različitih jerozakona, ili ako kontroverzni Muamer Zukorlić može biti na čelu obrazovne komisije u Srbiji, zbog čega sutra panoramu Beograda, uz Hram svetog Save ne bi krasila i kupola mega džamije, čiji bi imami bili refomirani teolozi “novoga Islama”, koji nema problema sa sekularnim društvom i modernom nacionalnom državom uz neprikosnovenu “punu vjerozakonsku slobodu”? Bio bi to istinsko ostvarenje Načertanija na način na koji generacije Srba i Bošnjaka nisu mogle ni da sanjaju.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.