Petar Kočić je, kažu istorije i poznati fakti, umro u Duševnoj bolnici na Gubarevcu, u Beogradu, krajem avgusta 1916. godine. Čudite se, zar ne, građani atinski? Zanima vas, naravno, kako je i zašto Kočić pao u duševnu tamnicu? Zanima vas, je li, kada je i zbog koga došlo do potpunog pomračenja njegove slobodarske i prkosne svijesti? Zanima vas, vjerujem, i ko je kriv za sugreb na koji je Kočić nagazio? Ne hvatajte se za filosofe, ne otvarajte proroke. Mi smo krivi za Kočićevo ludilo. Mi, građani atinski.
Pamtim prošle lokalne izbore i zbor o toj prilici. U nekulturno-neumjetničkom programu participirao je i glumac ovdašnji Boško Đurđević – zalijepio brčine, nabacio kožuh, u jednoj ruci čvornovat šćap, u drugoj torbak bez jazavca, na glavi masna šubara, a pod šubarom misirača i to prekuvana. Ja ovako, a Boško u ulozi Davida Štrpca te godine na Manjači otprilike ovako: Narode, idu izbori, narode! Pamtite, narode, ko vam je doveo vodu u sela, ko vam je uveo struju u kuće! Pamtite, narode, jer to ne biste dobili da nije bilo našeg predsjednika! Sjetite se toga kada budete glasali!
Uvjeren da je ovakav monolog mogla sastaviti samo partijska glava Perice Simića, ljosnuo sam sa stolice kada mi je vrli glumac Đurđević rekao da je njegova ruka i samo njegova ruka ispisala gorde riječi koje tako snažno rezoniraju kočićevskim duhom. Glumac je dodao i to da u tim rečenicama ništa nije sporno, da se zna ko je naš predsjednik i da su uvredljive tvrdnje da je njegova monodrama izvedena kao dio predizborne kampanje našeg predsjednika pred zblanutim stanovnicima Manjače. Postoje honorari koji ne mogu pokriti ovakvu sramotu, ali, eto, ravnoteže radi, postoje i glumci koji smatraju da tu ničega sramotnoga nema.
Elem, čujem da se ove godine i prvi pravnik banjalučkog Univerziteta jadu dosjetio i da je u svojoj besjedi Kočićevu borbu za slobodu srpskog naroda uporedio sa aktuelnom referendumskom borbom našeg predsjednika za Dan RS. Alhemičari novog doba ispod retorte lože narod, a umjesto zlata dobijaju Dodika, našeg predsjednika, kao Kočićevog nasljednika. Tragedija dostojna antičkih suza. Ideš li, rode, pretvoreno u Ne idi, rode, ama nikako! Kada se na pravničku ili glumačku pamet nakaleme partijski zadaci dobijamo svijest o našem predsjedniku kao baštiniku kočićevske borbenosti, andrićevske dubine i pekićevskog intelektualnog poštenja.
Ako za trenutak napustimo postament ispred osnovne škole u Stričićima i sađemo na banjalučki asfalt, postoje velika šanse da ćemo dobiti Kočićevo pero. Kada ne piše pjesme, ne sastavlja antologije i ne organizuje mini-sajmove knjiga direktor Zadužbine Petar Kočić Banja Luka – Beograd Nikola Vukolić bavi se sasvim nepotrebnim književnim peradarstvom. Čestnjejši Vukolić četiri puta godišnje dodjeljuje Kočićevo pero (proljeće, ljeto, jesen, zima), a onda među dobitnicima ove nagrade bira laureata Kočićeve knjige. Koja, opet, nema nikakve veze sa Kočićevom nagradom koja se dodjeljuje u okviru maloprije pomenutog zbora. Perje su dobili svi koji pišu pod balkanskim književnom kapom, dočim se Vukolić u jednoj prilici džilitnuo izjavom kako je „Kočića potrebno izvesti iz nacionalističkih i nacionalnih torova“.
Čemu ovaj kroki? Zato što, građani atinski, pjevaljke, štangle i vulgarni šatori nisu na Manjaču došli nepozvani, a još manje slučajno. Oni su došli da pokupe ono što je ostalo nakon što su Manjaču i Kočića poharale glumačke parole, pravnički dekreti i sramotni zadužbinarski poslovi. Nije, dakle, nimalo čudno što je Kočić poludio. U literaturi nikakvu ulogu ne igra činjenica što se to desilo prije sto godina.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.