Nedavno je moja majka otiša u penziju. Nakon 35 godina časnog rada u prosvjeti. Generacije i generacije đaka. Hiljade ocjena. Nebrojeno konsultacija, roditeljskih sastanaka, savjetovanja, rješavanja problema. Problema sa đjacima, problema sa roditeljima, problema sa direktorima. Sve riješeno dostojanstveno, bez packe u karijeri. Preležala je tri teške bolesti. Pobijedila je kancer. Resorno ministarstvo je prije par godina odbilo da je pošalje u invalidsku penziju sa obrazloženjem da to nije zaslužila. Nije se žalia nego nastavila dalje iako je htjela da ustupi svoje mjesto mlađim kolegama i sačuva to malo preostalog zdravlja.
Sve vrijeme na njenom licu je osmijeh. Nema teške riječi. Nema kukanja. Ona se sama borila protiv sistema koji sam sebe nipodoštava i ždere. Bila je i još je dobra majka, profesor, razrednik, pedagog, kolega. Uspjela da bude majka uspješne djece, domaćica, supruga, da sije baštu, hrani stoku. Sitnog hoda sa velikom ženskom torbicom je svugdje stizala. Autobusom naravno, kao što je i studirala u Sarajevu.
Moja majka je veliki borac i, iako joj to nikad nisam rekao, užasno sam ponosan na nju.
Tog dana, kada je završila njena profesionalna karijera, ona nije otišla u svoju zbornicu u koju ulazi 35 godina. A u nju nije otišla iz jednog prostog razloga. Kao ni njene kolege, koje su prije nje otišle u penziju, nije bilo najavljeno da će dobiti i najmanji znak pažnje zbog tog važnog životnog, a ne samo profesionalnog, čina. Makar karanfil i neki govor. Ukupna vrijednost tri KM plus malo ukazanog vremena od kolega koje ostaju da rade u toj školi. Izgovor direktora je da za takve stvari ne postoji budžet, odnosno da nije odobren od strane ministarstva.
Došla je u svoju školu taj zadnji dan. Potpisala par dokumenata u sekreterijatu škole i nečujno se, dok je sjednica u zbornici trajala, išunjala kroz ulazna vrata koja je bezbroj puta otvorila. Tako je otišla u penziju. Tiho i neprimjetno.
Ispričala nam je to kao neku anegdotu, nebitnu u svom životu, ali znam da je to duboko pogodilo. Tragično je to što na takav način ona, kao i masa njenih kolega prije nje (a i poslije će), nečujno odlazi u penziju. Ne samo u prosvjeti, ne samo u Banjaluci.
Poraz je to svih nas. Šamar u lice društva i normi koje smo stvarali.
Znam da ovim tekstom ne mogu ništa promijeniti. Odavno je sve nakaradno. Međutim, želio sam da ti ovo poklonim majko. Bar ovaj tekst. Ja nisam zaboravio. Meni je bitno.
Borite se za svoje roditelje, rođake, te časne starine i kada odu u penziju. Sačuvajte im dignitet i ponos. Ako im država, društvo ili neki foteljaš ministar/premijer/sindikalac/direktor okrenu leđa – nemojte i vi.
Svojim ponašanjem daćemo svojoj djeci primjer odnosa prema nama samima jednog dana.
Inače nas čeka sudbina kao iz naslova genijalnog filma braće Koen – NO COUNTRY FOR OLD MEN (Nema zemlje za starce).
Rebenga
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.