Komisija za regularnost Intergalaktičke lutrije (IL) sastavljena od predstavnika sazvježđa: Kasiopeje, Tukana i Berenikine Kose potvrdilo je noćas oko 22 časa po Andromedinom A vremenu, da je dobitnik džek pota Jovo Kukolj iz Galaksije Kumove Slave, sazvježđa Mudolije, planete koju maštovito nazivamo Zemljom.
Nagrade IL su bile česte i veoma korisne poput: svemirskog epilatora, košuljica za zdravstvenu knjižicu, nastavaka za klarinet, mirišljavih bločića, raznobojnih gumenih čepova za flaše i slično, no svakih milijardu godina gospoda iz IL bi se udostojila da sretnog dobitnika obdari jednogodišnjim super moćima, stavljajući mu na raspolaganje flotu letećih tanjira, arsenal laserskog naoružanja, armiju autodigestivnih i fotosintetičkih vojnika kao i super brze samonikle gradivne elemente (koje bi direktori IL plijenili po prezaduženim, nerentabilnim galaksijama u stečaju).
Pošto je Jovo naše zemlje travka, odluči on da konačno zavede red u svom poludržavnom poluentitetu. Pusti bradu, stavi gel na kosu, obuče zelenu košulju, uđe u najveći svemirski brod i na fejsbuku objavi post u kojem svečano izjavi da je dosta kriminala, korupcije, nemara, nepoštenja uopšte, pozvavši sve napredne istomišljenike da se svrstaju na njegovu stranu s ciljem stvaranja bolje budućnosti.
Kako se izlogova tako krenu u akciju. Prvo je posjetio objekte sa političkim subjektima, čupavši krovove te je političare usisavao u jednu džinovsku kesu poput one za usisivač „Slobode Čačak“. Mogao je kreirati i neku ugodniju ali baš je želio takvu. Ostrašćeno je siktao preko razglasa: „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“
Ljudi su hapšeni bez selekcije, jednako se gnušao i pozicije i opozicije a naročito su mu išli na živce nezavisni kandidati. Svi negdje se priklonili samo se oni nešto prave pametni mangupi. E pa nećemo tako kolege. Pohapsi on tako ‘iljadu ili dvije. No uvidje da su u oni kao osip, jedne sastružeš drugi se pojave, gotovo identični. Shvati Jovo da mora da hirurški zahvata dublje po narodnom tijelu.
Direktori brojnih preduzeća lopatama su hranili partije. “Za tešku bolest lijek je gorak” pravdaše se Jovo i stavi sebi nekakvu beretku na od gela zdrvljenu kosu. Pohapsi sve direktore, razbi oligarhijsko kolo desetak porodica koje su formirale monopol u svemi i svačemu. „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“ jetko je odzvanjalo sa zvučnika letećeg tanjira. No ne lezi vraže, kako poskida direktore kao da otkloni kamen sa mravinjaka, ispod njih su ključali pomoćnici, poslovođe, zamjenici, sekretari, kordinatori, referenti, članovi komisija, odbora i pododbora, savjetnici i druga zanimanja koje je teško pobrojati i klasifikovati.
“Amputacije pa to ti je”, pomisli Jova ustremljujući se na to džinovsko parazitno drvo humanoidne sekvoje. Pohapsi bogme deset hiljada u jednom dahu. No opet ne bi bolje preostalim ljudima jer sad i ono malo što je moglo trošiti ne troši pa se zatvaraše brojni lokali, restorani, hoteli i uopšte firme koje su živjele od takve klijantele. Prestadoše sa radom i preduzeća koje vodiše oligarsi sa armijom poltrona, te se još i poveća nezaposlenost. Istina Jovo je predložio povratak na selo, uplaćujući (od zaplijenjenih para) i sredstva za izgradnju i mehanizaciju te otkupljujući proizvode povratnika na selo no vrlo malo se prijavi da se tim teškim i dosadnim poslovima bavi, čak i onih koji nemaju skoro ništa.
Onda Jovo svom snagom udari po kriminalu vjerujući da su oni loš primjer neradnicima i bezobraznicima. Bez podrške političkih moćnika padale se kao zrele kruške mali i veliki dileri, ubice, lopovi, prostitutke, sponzoruše, nasilnici, zelenaši, kockari. „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“ Pohapšenih bi već 50.000.
Ozlojeđen zbog sudstva koje je decenijama nijemo posmatralo sve te prestupnike pohapsi Jovo skoro sve sudije, advokate i pravnike pripravnike vidjeći u njima „zlo sjeme“. Od para koje zaplijeni (oko 10 milijardi maraka) vrati sve dugove, i svakom stanovniku podari po 5.000 maraka. Jovino ime se proslavljalo tri mjeseca noć i dan.
No ljudi opet ne bijahu bolji, povrati se nezadovoljstvo, nesloga, zavist, korupcija, štele, sabotiranje na poslu. Osladilo se Jovi da hapsi pa se ustremi na sve ljude za koje je smatrao da ne rade svoj posao „onako kako treba“. Iza rešetaka se nađoše doktori, prosvjetni radnici, duhovni službenici, policajci, novinari, fitnes instruktori, bankari, privatnici koji su kinjili radnike i vodili duple knjige, skupi trgovci. Vidje Jovo da je pohapšenih 100.000. No kako se potroši ono što im je razdijelio i kako je pozatvarao skoro 80 odsto svega preostalog što je radilo, izbi nemala buna bivših radnika i sadašnjih neradnika koji su takođe postali nesretni. Priključiše se protestima i simpatizeri bivših partija, kao i rođaci već pohapšenih. Da ne bi svemirskih palija Jovo bi već visio na banderi. Ovako pohapsi još 400.000 nezadovoljnih pa se situacija konačno smiri.
Zatvor postade cijela jedna regija prozvana primorsko-zatvorska. Vidi Jovo ne ide na bolje, pola godina reformi donijelo samo kratke i skromne rezultate sa tendencijom na gore. Stranci su mu već odredili ćuzu kao diktatoru, samo čekaju da se leteći tanjiri vazdignu. Odluči onda bar da se osveti krpeljim čovječanstva, poče da hapsi sve betere, kladioničare, besposlene ispijače kafa i piva. „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“ Cifra ukupno pohapšenih se popela na 800.000. Tada manji dio republike ostade slobodnim, a dvije trećine postade zatvorski kompleks.
Počeše mu ići na živce i brojni kritičari po društvenim mrežama, lažne patriote i autošovinisti, ljudi koji smaraju sa svojim (ne)religijskim ubjeđenjima, grobari, delije, lešinari, protivnici manjina, manjine koje nabijaju svima na nos svoj položaj, ljudi koji pišu “neznam” zajedno, ljudi koji gledaju “Parove” pa kažu “gledam da se smijem budalama”, gerijatrija koja uplati mjesečnu kartu da ronda autobusima po cijeli dan i hejta sve i svakoga, moralni regulatori koji predlažu kkakvom bizarnom kaznom treba kazni nekog grešnika… „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“ „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“ „HAAPSIII! HASPI GAMAD!!!“
Zadnja dva mjeseca svog slavljeničkog mandata dobitnik IL ostade sa 100.000 nepohapšenih ljudi. Jovo se izborao, osušio i presamitio od hapšenja. Od republike-zatvora ostavi jedan komad za poštene, dobronamjerne ljude. Pomisli da je sve ovo vrijedilo i da će preostali slobodni ljudi biti sretni. Ali i ti ljudi koji su bili dobronamjerni, nisu pokazivali naročitu životnu snagu niti ikakvu inicijativu, ubjedljiva većina ih se rodila da bi se zavukla u neki ćošak i čekala da njihovih 60-70 godina iscuri. Vrlo malo ih je preuzimalo odgovornost i oni su uglavnom snebivajući se i povremeno hejtajući Jovu (jer drugog više nisu imali koga), čekali da se već nešto nekako sredi samo od sebe… Jovo ih nije hapsio ali je od svake stotine izabrao po jednog za koje je smatrao da su izuzetni ljudi, te je sa njih 1000 krenuo u divljinu da ako već ne može da popravi svijet onda bar da njegov svijet poslednjih mjesec dana njegovog mandat okružuju kvalitetne osobe. Međutim…
Hiljadu ljudi je imalo isto toliko stavova, od kojih nisu odstupali ni za milimetar, zahtijevajući da budu slobodni i ravnopravni pri svakoj odluci. Iz dana u dan sve je bilo gore a Jovo je osjećao sve veći teret, jer je optuživan da je na svoju ruku sve pokretao, da ih je doveo u divljinu, da nema tople vode, da nema pravnika koji bi regulisali međe, doktora koji bi liječili, nastavnika koji bi djecu opismenjavali itd. Poslednjeg dana upravljanja poludržavnim poluentitetom Jovo raspusti sve zatvorenike, stavi sebi lisice i sjede na bivše autobusko stajalište pomislivši: “Cijeli život sam se okupirao mišlju da ću da hapsim i tjeram ljude da budu bolji, a niti sam ih popravio niti sam uživao u posmatranju maslačaka kako rastu. Moje zablude su bila moja robija, moji kompleksi su me odrezali od ove prolazne ljepote, a slijepa sujeta me davila više nego svi neprijatelji zajedno. Baš sam bio budala”, reče Jovo sada već ostarjeli čovjek, pregažen pogrešno usmjerenom sopstvenom neblagodarnom energijom koja mu je sisala zadnje kapi života iz vena…
Gledajući leteće tanjire kako nestaju u daljini i čuvši sirene policijskih vozila, Jovo uzdahnu i ponovi: “Baš sam bio budala”. Posvećeno K. S.
Danijel Mihić
Danjel Mihić je vjeroučitelj po pozivu, ljubitelj ljudi, istorije, knjiga i časopisa. Radoznao šta je bilo mnogo prije Potopa u vrijeme divova i zmajeva, a ne žuri da sazna šta će biti u budućnosti. Piše i nekakav blog i uglavnom, od muke od onog što čita, izvrće tekstove većine drugih blogera. Vjeruje da je moguće puno toga pozitivnog uraditi na lokalnom nivou i da bog ništa više od nas i ne traži.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.