Monika Ponjavić: Recenzija – The night of (Kobna noć)

Finale serije “Kobna noć” počinje kao vic. Tri policajca sjede u baru. Jedan prepričava drugom o nekom holivudskom piscu koji je imao namjeru da napravi seriju o detektivu, bivšem vojniku i borcu za slobodu, koji je tokom rata u Avganistanu izgubio obije noge, te sada hoda uz pomoć tehnički savršenih proteza. Oba policijaca se slažu da je takva priča neprihvatljiva i da nema gotovo nikakvo uporište u realnosti. Međutim, jedan od njih ima bolju, “originalnalniju” ideju – priču o detektivu kojem nije stalo. Takav detektiv bi samo odrađivao svoj posao, i to u okviru radnog vremena, odlazio kući kod svoje žene, jeo, pio, spavao kao klada i sutradan sve to ponovio. Dakle njegova ideja bila je brutalno iskrena ciklična krimi-drama koja veliča policajce svakodnevnog života, poput njih trojice.

Treći policajac iz vica, nijem i nezainteresovan je Denis Boks (Bill Camp) i ova priča se u nekom širem kontekstu odnosi na njega. Denis Boks, odvojen za šankom tokom svoje posljednje noći na poslu, je razlog zašto, između ostalog, Naz (Riz Ahmed) danas sjedi u zatvoru. Denis Boks je čovjek koji naizgled prelako i prebrzo dolazi do zaključaka, Denis Boks voli jednostavne slučajeve. Međutim, kako se u ovoj epizodi ispostavilo, Denis Boks ipak ima savjest jer gledajući ga kako tokom ove scene usamljeno pije shvatamo da se on zapravo nalazi u nekoj vrsti ličnog pakla, uporno pokušavajući i uporno ne uspijevajući da odagna onaj unutrašnji glas koji mu govori da Naz možda ipak nije ubica u njegovom posljednjem slučaju, te da je on možda ipak pogriješio. Njegova promjena u načinu mišljenja i njegov uspjeh u borbi sa sopstvenim egom postaje direktni odgovor na pitanje koje su mu samo nekoliko trenutaka ranije uputile njegove kolege – Denis Boks je detektiv kojem je, na kraju, ipak stalo.

Sponzorisano

Tokom sljedećih sat i po, koliko traje posljednja epizoda “Kobne noći”, Boks će preduzeti sve one mjere koje je trebao preduzeti još u prvoj epizodi. Ne kažem “konačno” jer je “Kobna noć” od samog početka postavljena kao serija koja se ne bavi pitanjem ubistva, niti ubistvom kao takvim, nego prije likovima koji su sa istim, na ovaj ili onaj način u direktnoj sprezi, te samim sistemom i svim njegovim aspektima, kao kontekstom za dati čin. “Kobna noć” je tako alegorija koja je za cilj imala prikazati sve nivoe i aspekte onoga što s lakoćom nazivamo pravdom, a u čijem centru ipak stoje samo ljudi. Te ljude možemo, vrlo grubo, lako, pa možda čak i banalno, podijeliti u dvije kategorije: one sa dugogodišnjim iskustvom i one bez iskustva. Denis Boks pripada prvoj kategoriji što ga dobrim dijelom (na prvi pogled) čini nesposobnim za posao i pored bogatog iskustva. On je epitom tog sistema pravde čija je svrha pokazati nam kako su ljudi, kao integralni dio tog procesa, istim pokoreni i to upravo kroz godine i godine svoje vjerne službe, muke i konstantnih obeshrabrenja, proizvodeći tako loš, krajnje nepotpun rad kao rezultat.

Pored Boksa tu su još i glavni tužilac Helen Vajs (Jeannie Berlin), te Nasirovi advokati Alison Krou (Glenne Headly) i Džon Stoun (John Turturro). Svi ovi ljudi, iako talentovani i krajnje sposobni, o čemu svjedoči njihova dugogodišnja služba (u) sistemu, tokom cijele sezone stoje kao jasan i čvrst dokaz da Nasir, te njegov život, uopšte nisu fokus ove igre, naprotiv. Boks s lakoćom dolazi do dokaza koji su, po njegovom mišljenju, najvažniji tokom istrage bilo kog ubistva. Nasirov karakter, njegov kontekst, život, te činjenica da do tog trenutka nije imao niti jedno krivično djelo Boksu ne govore ništa niti mu, ironično, dozvoljavaju da razmišlja izvan okvira ili bolje rečeno “izvan kutije” (eng. Box) i ustaljenih pravila koja su mu se nametnula kroz dugogodišnje iskustvo.

Helen Vajs, sa druge strane, vjeruje dokazima policajaca sa kojima radi, jer je njen zadatak prije svega dokazati da je optuženi počinio zločin za koji mu se sudi. Vjerujući duboko u dokaze, baš kao Boks, Helen će otići toliko daleko da će od svog patologa tražiti da u najgorem slučaju pod zakletvom laže na sudu, ili ako ništa, da samo malo iskrivi istinu. Jer dokazi ne lažu. Alison Krou, kao uspješni advokat velike firme i oportunista, više ne mari niti za istinu niti za svoje klijente, samo za pobjedu i novac, te publictiet koji će sa slučajem doći. Džon Stoun, kao jedini predstavnik ove kategorije koji i dalje stoji negdje na margini, ni sam nije siguran ni ko je, a kamoli šta želi. U jednom trenutku on prati onaj dobro poznati osjećaj u stomaku koji mu govori da Nasir nije kriv, dok je već u drugom spreman da taj osjećaj u potpunosti ignoriše zarad novca, ostajući do samog kraja nesiguran u istinitost Nasirovih riječi, dječaka koji mu je pod pritiskom situacije u nekoliko navrata rekao neistinu.

S druge strane, kao njegov advokat, vidjevši da policija neće učiniti mnogo, Stoun je trebalo ne samo da uloži dodatne napore da pronađe sve ljude koji su direktno ili indirektno bili umiješani u događaje te kobne noći, nego i da zadrži kritički stav prema svim saznanjima do kojih je došao, kako bi osigurao dokaze koji bi Nasira oslobodili sumnje. Sve ove odluke iskusnih “profesionalaca” koji su odlučivali o budućnosti Nasira Kana dovele su do takvog stanja stvari u kojem je Nasir iz nevinog dječaka naglo prerastao u stigmatizovanog čovjeka, a njegova porodica svedena na prosjački štap. Sistem i ljudi koji ga vode su, ogriješivši se o porodicu Kan konkretno, podbacili. Vođen osjećajem krivice, Boks će, kao predstavnik ovog miljea, tokom epizode, uz sasvim prosječne napore, doći do identiteta ubice i tako pokazati da je pravda, iako veoma spora, ipak izvjesna.

Međutim, uprkos naizgled srećnom kraju, naivni su ti koji su ovdje izvukli deblji kraj. Pored pomenute porodice Kan i nesrećnog Nasira, ne smijemo zaboraviti Čandru Kapur (Amara Karan), Nasirovog advokata i pripravnika u firmi Alison Krou. Riječ je djevojci azijskog porijekla što je ujedno i razlog koji je presudio pri odluci da upravo firma Alison Krou bude izabrana kao firma koja će voditi Nasirov slučaj. Neiskustvo i naivnost mlade, ambiciozne osobe su, prateći prethodno uspostavljenu formulu, sasvim logično, ovdje kažnjeni, što je Čandru Kapur pred sam kraj priče stavilo u vrlo nezavidan položaj. Na taj način, odnosi između ove dvije dominantne grupacije stavljeni su u vrlo jasan položaj u kojem su svi, bez izuzetka, dobili ono što možda i nisu zaslužili (u zavisnosti od vašeg ličnog viđenja sistema pravde i onog što pod tim terminom podrazumijevate).

Ton serije, odnosno atmosfera je druga velika tema “Kobne noći”. Kao i u slučaju likova, i radnja je podijeljena na dva različito tretirana dijela u kojima pratimo dva gotovo potpuno zasebna narativa. Prvi tretira dešavanja u spoljnom svijetu, svijetu ulice, ubistva, advokata, sudnice i Nasirovog prethodnog života dok je drugi uglavnom skoncentrisan na klaustrofobičnu sredinu zatvora, odnosno Nasirove trenutne realnosti. Metaforički govoreći, ovdje se možda radi i o dva svijeta koja zajedno čine Nasirovu ličnost. Prvi se tako odnosi na kontekst, na ono što je izvan Nasirovog uticaja, na fizičko, dok bi drugi onda predstavljao Nasirov unutrašnji svijet, odnosno psihičko. Prateći ovu analogiju, ne bi bilo pogrešno tvrditi da evidentna različitost ova dva narativa nastaje upravo kao rezultat ovakvog tretiranja prostora, pa i same priče. Jedan tako pati od nepodnošljivo sporog protoka vremena dok se u drugom stvari dešavaju velikom, gotovo neprirodnom brzinom, što dovodi do očiglednog disbalansa. Disbalans se čita ne samo u različitom ritmu koji se javlja unutar tkiva svake pojedinačne episode, nego i u tretiranju vremena koje dovodi do paradoksa, prema kojem se radnja unutar zatvora odvija brže u odnosu na radnju spoljnog svijeta. A trebalo bi valjda biti sasvim obrnuto. Iako ovakav pristup – Nasirova nagla transforamcija iz pristojnog dječaka u tetoviranog ovisnika, te usporeno razvijanje slučaja i očigledna letargija svih uključenih – na prvu može da djeluje i više nego zbunjujuće, pa možda čak i neprirodno, te i iritantno, činjenica da je riječ o konceptu bi trebalo da nas navede da razmišljamo izvan okvira i da baš kao policajci i advokati koji vode cijeli slučaj zaboravimo na prethodno naučeno, na konvencije i standarde u pričanju priča. Drugim riječima, da zakoračimo iz udobnosti svijeta na koji smo navikli, da se ne prepuštamo predrasudama, i da ne donosimo zaključke bazirane na prethodno viđenom ili isključivo na osnovu ličnog iskustva, pa čak i kada je u pitanju gledanje jedne kriminalističke serije.

Ocjena: 4/5
Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.