Udario, veli priča, Dodik Mile asfalt na Manjači za vrijeme prvog premijerskog mandata. Pohvalio se kvalitetom betona pred začuđenim stanovnicima Manjače, a potom krenuo natrag, u Banju Luku, za važnim državničkim poslovima. Da kaže kako Radovan mora u Hag i da potvrdi ono što je nesporna pravna činjenica, na primjer. Krenuo Mile manjačkom prugom, kad na prvom kilometru – da li na putu ili ukraj puta – baba, osamdesetak godina plus staž. Stade Mile da ubere glas, pozdravi babu, upita je za očiglednu reumu i dodade polupitanje o kvalitetu života.
– Dobro je sinko, dobro je sad – odgovori bakutaner – Dobili smo put, konačno, sad mogu i mrijeti, ako treba. Voljela bih samo da još vidim tog Dodika dok sam živa. On je nama put napravio. Nije ni Tito, nije ni Radovan, neg’ on. Ja se svako veče, prije nego zaspim, pomolim i kažem: Čuvaj nam, bože, Milorada Dodika i SDS!
Ne znam kako je reagovao Mile i šta su pomislili u SDS-u ako su čuli za ovo, ali meni je nakon tada jedno na pameti: Bilo bi lijepo, taman i u zaleđu Stričića, ne znati za Dodika i referendum, za Željku i mehanizam koordinacije, za Bosića i njegove naočari, za Ivanića i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. U modri bih etar glavu pustio kada ne bih znao za redovna i vanredna skupštinska zasjedanja, za predizborne programe i otvorene puteve.
Kako žive ljudi koji ne znaju ko je ministar policije, a ko potpredsjednik Vlade? Šta rade oni kojima ništa ne znače strukturalni dijalog i implementacija mira? Čime se hrane, šta piju, čime se noću pokrivaju? Kako se zovu ljudi koji nikada nisu čuli za Nikolu Špirića, Dragana Kalinića i Nadu Tešanović? Postoje li, naposljetku, i dalje oni kojima nijedno ovo ime nije bitno i koji ne znaju sve ono što prosječan Srbin zna: ko će dobiti izbore i kako bi trebala izgledati taktika pred nastupajući duel sa Moldavijom?
Znate li, građani atinski, gdje se nalazi Donje Ratkovo? To je najveće srpsko selo u prijeratnoj opštini Ključ, a danas pripada, ako se ne varam, opštini Ribnik, mada ništa od ovoga i nije bitno za ovu priču. Pozvan sam prije desetak dana na jedno poslijepodnevno druženje upavo u Donje Ratkovo, za koje do tada nisam ni znao da postoji. Ćaćini korijeni su posuti zemljom obližnjeg sela, Vrbljana, a ja, nemaran kakav jesam prema mitomanijama svake vrste, pa i prema familijarnim, nikada nisam otišao da vidim prađedovinu. Ali, eto: poziv je bio ljubazan, ali više od toga – janjetina je bila taman posoljena…
Vrijedni domaćin je rasporedio pladnjeve sa toplim mesom, popila se koja rakija dobrodošlice, neko je otvorio i pivo, a potom je krenula prepoznatljiva priča zasnovana na hamletovskoj dilemi: hoće li biti referenduma ili pak referenduma biti neće? Uvjerenja su prednjačila u odnosu na argumente, ali tako je vazda u sličnim prilikama. Društvo je bilo veselo, ćopićevski raspričano i nije se dugo zadržavalo na jednoj temi, na jednom političkom motivu… U jednom trenutku sam napustio astal, protegao noge do obližnjeg šumarka, potjeran zovom prirodnih potreba i ugledao mrak kakav je više nemoguće vidjeti. Tek je na susjednom brdu, udaljenom nekoliko kilometara, iskrila jedna tačka, ali se i ona ubrzo ugasila.
Glasovi istovremeno odgovaraju na moje pitanje: prije rata u Donjem Ratkovu je radila područna škola koju je pohađalo 70 đaka. Škola danas ne radi, a u selu nema nijednog djeteta! Nema ni mladih bračnih parova. Samo starci i neženje. Selo je u toku rata spaljeno i pljačkano, a danas ga na aparatima održavaju samo starije osobe. Priroda je, kao i uvijek tamo gdje je napuštena, savršena, prelijepa, mirna. Talasasti pašnjaci, guste šume, krivudavi potoci; malinjaci, šljivici, jabučnjaci; poneka krava (više nego na Farmlandu), pokoja ovca, mačori zadovoljno predu. Idila koja je uništena i koja u tom uništenju polako samu sebe obnavlja i koja je samo još jedna slika tragedije koju živimo.
U neko doba bi i vrijeme polasku. Pakujemo stvari, pomažemo domaćinu da pospremi nepospremljeno, u gepeke trpamo višak materijala i polako prema magistrali. Vozimo se prema Čađavici, još stotinjak metara do uspona ka Sitnici, a u automobilu tek poneka riječ o nastupajućim izborima. Naš domaćin, mlad i obrazovan čovjek, sasluša dvije strane koje se gotovo složiše u svemu, a onda postavi pitanje:
– A je l’ Čavić još predsjednik SDS-a?
Ovo pitanje je ujedno i najbolja i jedina definicija političkog života u Republici Srpskoj.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.