Te je godine na Teatar festu igrala predstava Dobrodošli u Srbiju Dragana Jovanovića (oni stariji ga znaju kao nesvršenog pravnika ili doktora koji je pao i na svim strikinim ispitima, a oni mlađi kao rođaka sa sela koji kosu veže u punđu). Najavljena kao hit-komedija Zvezdara teatra u kojoj Jovanović, čuven po svom jedinstvenom, duhovitom i karakterističnom scenskom izrazu, vodi gledaoce na nesvakidašnje putovanje po Srbiji, predstava je zapravo bila neduhotiva komedija prepuna kursadžijskih pošalica i kreveljenja koje je trebalo da nadomjesti nedostatak vrhunskog humora, ali to sada i nije toliko bitno.
Nakon predstave je održan okrugli sto na kojem su novinari postavljali pitanja, a Jovanović na njih nije odgovarao. Njegovo veliko ja nije uopšte progovaralo. Bilo je tu, kao i uvijek, nepotrebnih pitanja (šta Vam znači aplauz i slični opšti krmačluci), ali je bilo i sasvim korektnih, visprenih i lucidnih. No, Jovanović je samo ćutao i smijao se. Ni da, ni ne. Ništa. Apsolutno ništa. Pitanje je stizalo pitanje, on se i dalje smijao i kada su novinari uvidjeli da je posao zaludan pokupili su diktafone, spakovali notese i razmišljali o tome šta će sutra napisati o predstavi i kako će urednicima objasniti da nisu dobili izjavu pisca, reditelja i glavnog i jedinog glumca. Jovanović je mirno ustao i sa istim osmijehom uobražene veličine sišao u foaje na čašicu sa sebi ravnima.
I? Šta? Ništa. Svako je napisao ono što je umio i znao, a mučna scena je zaboravljena čim su tekstovi prošli uredničke i lektorske ruke. Godinama kasnije slušali smo iste i slične priče koje su pratile, na primjer, Laneta Gutovića ili Bogdana Diklića. Đuzu Stojiljkovića sam godinu dana molio za intervju, ali bolje da ga nisam namolio. Slušao sam Srđana Dragojevića koji je novinarima u Taliji, pred premijeru drugih Anđela, govorio da postavljaju glupa pitanja i da na njih ne želi da odgovara. Slično je prije nekoliko godina prošla i jedna kolegica koja je mjesecima bezuspješno zakazivala intervju sa najboljim scenaristom eparhije zahumsko-hercegovačke. Jednom sam traljavo postavio pitanje mrčajevačkom slavuju uoči nastupa na Trgu Krajine (a nego gdje?) za Pravoslavnu novu godinu (a nego kad?) i odmah sam dobio po ušima. Poznato je i to da je Miodrag Pavlović na 18 pitanja u razgovoru za jedan književni časopis odgovarao samo sa da i ne, ali se opravdao preciznošću pitanja dodajući da bi svaki opširniji odgovor pokvario njihovu suštinu.
I? Šta? Ništa. Genije i uljudnost rijetko kad idu zajedno. Nije pravilo, naravno, jer mi je, recimo, svojevremeno Danilo Lazović, saznavši u nekoj pripremi za intervju da imam neke nesporazume sa plućnim krilima, donio spisak svih banja u Srbiji koje ponešto mogu da učine s njima; Dušan Kovačević je dva sata strpljivo odgovarao na pitanja koja su zapravo bila parafraza njegovih replika, a jedan njegov odgovor je banjalučka rediteljska mladost uzela kao moto za film Balkanski vitezovi nakon čega smo postali prijatelji; Miša Janketić je razgovor zakazao u pecaroške sate, ali bio je to intervju koji se pamti, baš kao i onaj sa Petrom Kraljem ili Tanjom Bošković. A Bjelogrlić, da nastavimo niz, nije bio pri živcima toga dana. I tako dalje, i tako dalje… Pogrešna uvjerenja, građati atinski, pogrešna uvjerenja.
Nakon predstave sa Jovanovićem (koja je bila bolja od one koju je igrao na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS) shvatio sam da se stara fraza može i mora primijeniti i na ovaj posao: Idi na intervju kao da ćeš dobiti najbolje odgovore, a očekuj tišinu i provokacije. A to što Bjela nije bio pri živcima ide i na moju dušu, jer sam – mlad, jak i glup – mislio da razgovaram sa sinom Giginim i Emilijinim, a sada ne smijem ni da pomislim koliko je to Bjelogrlića onomad oduševilo. Ako tada nije dobio cirozu jetre, zalud vinjak.
Suviše vike oko Branka Milićevića. Koji nije Branko Kockica. Bio nekad, više nije. Suviše vike oko malo neuljudnosti. Suviše vike oko malkoc nepristojnosti. Uostalom, heroji iz djetinjstva i treba da ostanu tamo – u djetinjstvu. Ne treba ih izvlačiti iz uspomena. Mene je deda naučio da vežem udice, da raspoznajem stone sorte grožđa i da kuvam fiš i džaba što sam 15 godina nakon posljednjeg zajedničkog pecanja saznao da je nekada, u mladosti, pao robije zbog manjka u kasi – on je i dalje ostao za mene moj privatni ratnik paorskog srca, heroj iz vremena jednocifrenih rođendana, glavni lik svih tadašnjih priča. Junacima djetinjstva mjesto je u djetinjstvu. Ako ih izvučete odatle i ako dobijete drugu sliku u odnosu na onu koju pamtite, nemojte da lelečete. I nemojte od toga praviti kultur-skandale. Jer, vaša razočarenja govore samo o vašoj naivnosti, a to je uvijek bilo drugo ime za nešto što, kako bi rekao jedan moj drug, počinje sa g, a završava na lupost.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.