Kada sam prije nekoliko večeri zgotovio kolumnu o novom albumu Wilca i na Facebooku postavio, kao fol, pitalicu, o čemu će ta kolumna biti (obradu „I Shall Be Released“, izvjesnog Boba Dylana u verziji Wilco & Fleet Foxes), nisam ni sanjao da će me švedski akademici razotkriti i učiniti da će ta kolumna morati da sačeka bar nedelju dana. Još manje sam znao prije pet godina pišući za blaženopočivši Novi Reporter tekst pod nazivom „Roll Over Pulitzer“(and tell Nobel the news), a sve u povodu Pulitzerove nagrade koja je otišla u ruke ovom istom novopečenom nobelovcu, da će stvari da se razvijaju na ovakav način. Sada kada su društvene mreže podivljale na informaciju iz Štokholma, nije lako sabrati sve utiske, i ne volim baš previše da pišem pod pritiskom opšte medijske pomame, ali naprosto vijest je toliko velika da mora da se piše o njoj, right here, right now.
Dvije su stvari izbile u prvi plan.
Prva je svakako iznenađenje i čuđenje da jedan pjesnik najvišeg ranga, sad odjednom izlazi iz tih okvira u koje su ga ukalupili odavno. Pulitzer još i nekako, Oskar za najbolji filmski song, naravno, ali Nobel… Iako to jeste iznenađenje, čuđenju ne bi smjelo da ima mjesta. Da li je ta famozna nagrada koju su kao i većinu sličnih nagrada u drugim oblastima umjetnosti znali dobiti i neki koji je nisu baš zaslužili i koje je, prilično opravdano prekrio zaborav, mjerilo nečijeg kvaliteta? Ako napravimo paralelu sa jednom drugom akademijom, onom američkom filmskom, lako ćemo se sjetiti da nije uvijek najbolji pobjeđivao. Možemo to i dalje širiti, pa postaviti pitanje smisla takmičenja u književnosti i umjetnosti generalno, ali ako ta nagrada već postoji i ako je prihvatimo kao neminovnu, onda teško da je mogla doći u „zaslužnije“ ruke.
Momak iz Minesote preko 50 godina piše poeziju koja je bilo da je revolucionarna ili ljubavna čini sam kvalitetni vrh tog književnog djelanja (pravde radi, ni proza koju je ipak rjeđe pisao nije zaostajala). Čak i u najranijim folk danima Bob Dylana u Greenwich Villageu, ona je odskakala od svega drugog, da ne govorimo koliko je odudarala od tzv. pjevane poezije u obliku pop-hitova, a ruku na srce, odskakala je i od njegovog unjkanja i skromnog muzičkog sadržaja. U kasnijim godinama sazrijevanja balans poezije i muzike je postignut i doveden do savršenstva na albumima poput „Blonde On Blonde“ ili „Highway 61 Revisited“, da navedemo tek neke od njih. Kasnije, odnosno sve do današnjih dana, taj balans je toliko puta uspješno ponovljen da je mjesto Boba Dylana već odavno prije u legendi nego u ovozemaljskom životu, te je zato Nobel za književnost potpuno normalna, makar pomalo egzotična posljedica svega toga.
Druga je sveprisutno pominjanje Harukija Murakamija, kao opetovanog gubitnika u trci za ovu nagradu. OK, jasno je da on zna „samo“ da piše, pa je nekako u poređenju sa Bobom u startu bio hendikepiran, ali nezahvalno je komentarisati nešto o čemu odlučuje hermetički zatvorena grupa ljudi koji uopšte ne objavljuju imena nominovanih autora i o čemu se može saznati tek nakon što prođe 50 godina?! (pa nije u pitanju identitet Kenedijevog ubice da se mora toliko čekati). Uostalom, ako na kladionicama koje nekim svojim insajderskim kanalima znaju ko su autori o kojima se odlučuje, ni u 20 kandidata nemaju jednog Karla Ovea Knausgaarda, onda je upitnost još veća. Akademicima se mora priznati da su ovim izborom pokazali širinu koja nije bila očekivana od jedne ipak krute institucije, a može biti da svi zaboravljamo da su i akademici rasli uz Dylanove pjesme, sigurno prije nego uz Harukijeve knjige. U svakom slučaju nisu podlegli hypeu koji prati Murakamija i koji vjerovatno generiše podjednak broj onih koji ga obožavaju i onih koje nervira.
Ima naravno još jedna ekipa kojoj ovaj trijumf neće biti po volji. To je ona mala ustašija koja se vazdigla tužbom protiv Bobbyja zbog intervjua u magazinu The Rolling Stone, ali isto tako neslavno propala. Ova im je nagrada, vjerovatno, ubila svaku dalju volju da se zalijeću na jednog nobelovca. Mada ne treba nikad potcijenjivati male duhom, jer kako kaže legenda i Ivi Andriću su dok je prolazio čaršijom dobacivali:“Nobelovac, napiše li se štagod?“
Za njih, a i za sve koji se ne slažu sa ovogodišnjim izborom samo još ovo, ako uopšte ima smisla:
“There must be some kind of way out of here, ”
Said the joker to the thief,
“There's too much confusion, I can't get no relief.
Business men – they drink my wine
Plowmen dig my earth
None of them along the line
Know what any of it is worth.”
“No reason to get excited, ”
The thief – he kindly spoke,
“There are many here among us
Who feel that life is but a joke
But you and I we've been through that
And this is not our fate
So let us not talk falsely now
The hour's getting late.”
All along the watchtower
Princess kept their view
While all the women came and went
Barefoot servants too
Outside in the cold distance
A wild cat did growl
Two riders were approaching
And the wind began to howl, hey.”
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.