Nebojša Ristić: Topola užasa ili oproštaj Nicka Cavea

Dakle, pravo pitanje nije da li je posljednji album Nicka Cavea & The Bad Seeds dosegao njegove visoke standarde ili podbacio.

Kada bi on bio tek novi album odgovor bi bio lak jer je Nick imao kompletnije domete u karijeri, mnogo njih. Bilo da se šamanski bacao u trans, provodio svojevrsni egzorcizam ili pak samo uz klavir pjevao croonerske balade, Nicholas je uvijek zadržavao trade mark kojim se razlikovao od svih ostalih.

Sponzorisano

Ovaj put sve to postaje nebitno jer nad „Skeleton Tree“ visi najstrašnija od svih tragedija koja smrtnika može da zadesi, a pred tim i najoštrija kritičarska pera moraju da zastanu i da ga mjere nekim sasvim drugim aršinima.

Jer baš kao što ni Claptonova „Tears In Heaven“ odvojena od konteksta ne bi izdržala ni pola minuta testa, tako bi i ovaj album pao u prosjek, a ovako se svrstao u onu najrijeđu kategoriju velikih albuma (i uopšte velikih umjetničkih djela), velikih po tome što je artist našao u sebi dovoljno snage da svoj bol iskaže javno i bez šminkanja. I to ne naknadno kad ga protok vremena izmijeni u neki drugi oblik tugovanja, već odmah i sad, dok prži punom snagom.

Rock ‘n’ roll faktografija pamti biografije i drugih koji su se suočili sa gubitkom djeteta (Robert Plant, Keith Richards, pomenuti Clapton…), ali se niko od njih u svojim pjesmama nije ovako direktno uhvatio ukoštac sa smrću bližnjeg.

Zapamćeno je da je Neil Young ne samo album „Tonight’s The Night“ već i turneju koja je uslijedila ,pretvorio u lament za prijateljima, Dannyjem Whittenom i Bruceom Berryjem, koji su se predozirali narkoticima. Svjedoci kažu da je bilo mučno i teško samo i svjedočiti tome, a kamoli shvatiti šta se dešavalo u duši samog autora.

Ovdje je grom udario još bliže srcu, pa je sve do izlaska ovog albuma čije snimanje je bilo u toku kad je Arthur Cave pao sa litice i sa svojih 15 godina skončao, bila nepoznanica da li će uopšte biti završen i objavljen, a još manje da li će sadržati reference na tragediju.

Nick Cave je, ako iko drugi, kopao po najdubljim i najgušćim koridorima tame. Cijela njegova karijera je bila zasnovana na bespoštednosti kako prema sebi tako i prema bendovima koje je predvodio, a jednako tako i prema svojoj publici. O tome svjedoče i njegovi nastupi po principu „spaljene zemlje“ sa Grinderman ili pak sa The Bad Seeds, na kojima su se smjenjivali šapćući pasaži sa baražnom paljbom, a u bilo kojoj od te dvije varijante spadaju u sam vrh onog što možete da dobijete od rokenrol-koncerta. Oni koji su imali tu sreću i čast da se u to uvjere na npr. Exitu, znaju o čemu pišem, odnosno znali su istog momenta kad su uspjeli da vrate donju vilicu na izvorno mjesto.

„Skeleton Tree“ nije moguće svesti samo na oproštaj oca od sina, koliko god to bilo maltene opipljivo u vazduhu, jer ovdje ima i predivnih momenata kao što su „Distant Sky“ ili „Magneto“ koji spriječavaju da se sve pretvori u memorijalni recital koliko god je primjetno, naročito u video-spotu za „Jesus Alone“da se Nick bori sam sa sobom da ne zaplače.

Na kraju, kao što često ne znamo i nismo svjesni, neke stvari nam se dese mnogo ranije nego što to sanjamo a još 1990. Nick je pjevao:

“Oh father, tell me, are you weeping?
Your face seems it's wet to touch
Oh, then I'm so sorry, father
I never thought I'd hurt you so much
This is the weeping song, a song in which to weep…“

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.