Druga epizoda, pod nazivom “Kesten” (eng. Chestnut), počinje tamo gdje smo završili prošle sedmice, sa Dolores (Evan Rachel Wood). Čujemo glas, nalik Bernardovom, koji joj gotovo zapovjedničkim tonom govori da se probudi, čime ona, izlazeći nečujno u noć, razbija svoju dotadašnju rutinu.
Međutim, već u sljedećem trenutku, ne ostavljajući nimalo prostora za razmišljanje, dolazi do uvođenja novih likova, Logana (Ben Barnes), učestalog gosta parka, i njegovog prijatelja Vilijama (Jimmi Simpson), kojem će, tokom ove epizode, Westworld postati jedno sasvim novo iskustvo.
Jedna od interesantnijih odlika prve epizode, nastala kao rezultat vrlo jasnog režijskog postupka, jeste odluka da nam se ne prikaže ništa iz spoljnog svijeta (osim same uprave koja je integralni dio parka), pri čemu se isključivo skoncentrisalo na motivaciji domaćina, bez obzira na to što smo od samog početka bili svjesni da su domaćini programirani da se ponašaju onako kako su to njihovi tvorci zamislili ili poželjeli. Druga epizoda u određenoj, iako vrlo limitiranoj, mjeri razbija tu inicijalnu formulu, ne samo uvodeći likove Logana i Vilijama, nego i pokazujući nam kroz njihov primjer kako sam proces dolaska ili bolje rečeno ulaska u Westworld izgleda iz prve ruke. Iako i dalje nismo u potpunosti sigurni kakav je to svijet izvan samog parka (osim što njime saobraćaju fantastični vozovi futurističkog i svedenog dizajna) i ko ga sve nastanjuje, ono što smo ovom epizodom dobili jeste uvid u samu psihologiju “pridošlica”, te neke aspekte vezane za samo postojanje parka koje se prema Loganu svodi na to da je Westworld, bez sumnje, odgovor na ključno pitanje koje smo svi mi, barem jednom u životu, sami sebi postavili – Ko sam ja zapravo?
Dolores tokom ove epizode uglavnom ostaje u pozadini, dok se pažnja usmjerava na Mejv (Thandie Newton), lokalnu madam. Zanimljivo je da se ta promjena dešava u jednom od možda najznačajnijih trenutaka ove epizode koji se, baš kao i sve ostalo, u seriji nemilosrdno ponavlja. Riječ je, naravno, o dijelu teksta iz drame “Romeo i Julija” Vilijema Šekspira koji se kroz Westworld prenosi usmeno stvarajući tako lančanu reakciju koja naizgled postaje glavni okidač za “buđenje”. Riječi smo prvi put čuli pred sam kraj prošle epizode i to kroz razgovor vođen između Dolores i Ešlija Stabsa (Luke Hemsworth), šefa obezbjeđenja u parku, koji do informacije dolazi ispitujući Dolores šta joj je Piter (Louis Herthum), njen otac, rekao nakon što je pronašao fotografiju žene na Tajms Skveru. Iako vrlo neobično, ovo uvođenje Šekspira se u prvoj epizodi moglo posmatrati kao samo jedna od referenci u nizu koje će se provlačiti kroz narativ serije, međutim sada je sasvim jasno da to nije slučaj i da rečenica ima mnogo dublje značenje u kontekstu same radnje. U pitanju je šesta scena iz dugog čina “Romea i Julije” koja glasi:
“These violent delights have violent ends
And in their triumph die, like fire and powder,
Which as they kiss consume: the sweetest honey
Is loathsome in his own deliciousness
And in the taste confounds the appetite:
Therefore love moderately; long love doth so;
Too swift arrives as tardy as too slow.”
U samoj drami suštinska svrha ovih riječi jeste da posluži kao upozorenje impulsivnom i brzopletom Romeu, a izgovara ih fratar Lorenco na Romeov zahtjev da se brak sa Julijom ubrza. U kontekstu serije riječi funkcionišu kao virus koji postepno uništava softver domaćina omogućavajući im pristup prijašnjim iskustvima i sjećanjima koji sada nose mnogo veću težinu od samog “sanjarenja” upisanog u njihov kod. Samim tim, vođeni logikom stvari, ono što možemo na prvi pogled zaključiti jeste da je ova fraza nekako ugrađena u softversko ažuriranje podataka u samom programu domaćina, te da je ono aktivirano iskustvom Pitera Abernatija koji je igrom slučaja u nekoj od prethodnih iteracija bio “Profesor”, vođa kulta, naklonjen Šekspiru.
Hronologijom događaja imamo Abernatija koj pronalazi fotografiju otključavajući tako frazu u svom sistemu koju će dalje prenijeti Dolores pred sam kraj prve epizode. Dolores zatim postepeno dobija pristup nekim svojim sjećanjima, što je za posljedicu stavlja u poziciju u kojoj uspijeva ne samo da laže, nego i da prekrši prvo pravilo svog postojanja (da naudi živom stvorenju). Nedugo potom, prenoseći istu frazu dalje, inficirajući tako Mejv, ona stvara efekat domina koji bi uskoro mogao da otključa sjećanje svih robota u parku.
Vraćajući se nazad na scenu sa početka epizode, na tajni razgovor između Dolores i Bernarda (Jeffrey Wright), postaje jasno da Bernard sumnja na nekog od naučnika ili programera u timu, vjerujući da je neko od njih sa namjerom odlučio da se umiješa u sam dizajn domaćina, sabotirajući ga. Ovo naravno otvara mnoge dileme, ali i pretpostavke među kojima je možda i najznačajnija ona u kojoj pretpostavljamo da je intencija misterioznog programera, osobe koja je instalirala frazu u ažuriranje softvera, zapravo pokušaj da zatvori park. Za sada, kako nam je poznato da je upravo rodonačelnik parka, doktor Ford (Anthony Hopkins), zaslužan za promjene u softveru koje su dovele do izvjesnih nepravilnosti u radu njegovih kreacija, sumnja za sada pada na njega (kao i to da je on možda dječak kojeg pratimo tokom epizode).
I upravo u ovoj epizodi, doktor Robert Ford, glavni stvaralac i demijurg Westworlda, na diskretan i misteriozan način daje nam da na trenutak zavirimo u djelić onoga što mu je na umu, na glas izgovarajući višesmislene parabole i zagonetke. Ono čemu se ne možemo oduprijeti je utisak da on, paralelno upravi parka i tehničkoj službi, zapravo sprovodi neki svoj, nikome znani plan. Česte meditacije o prirodi čovjeka, stvaranja i svrhe, te granicama mogućeg, na neki način sklapaju sliku o ultimativnom djelu Stvaraoca, o kruni i završetku evolucije. To može da nas asocira da je greška o kojoj se sve više govori u kontekstu androida zapravo ona konačna prepravka koja će omogućiti nepredvidljivo ponašanje, van programiranih scenarija, te tako dovesti do konačne samosvijesti i bića koja su nezavisna i koja imaju potpunu moć slobodnog izbora. Vizuelne metafore i jaka simbolika koja okružuju gotovo svaku riječ i djelo doktora Forda još više upućuju na takav razvoj događaja; sjetimo se samo ikoničnosti scene sa zmijom i njenim Tvorcem koji je kontroliše tokom jedne od šetnji kroz svoj „vrt“, ili pak vrha crkvenog tornja koji niče iz zemlje.
S tim u vezi moramo se opet vratiti na sami početak epizode, u scenu Vilijamovog prvog kontakta sa novim iskustvom i odabirom opreme u kojoj će mu se prepustiti. Naime, u toj sceni saznajemo da nijedan od izloženih pištolja nije realan, te da gosti parka “ne mogu vatrenim oružjem nauditi nikome ko im nije namijenjen”. Pod pretpostavkom da je pištolj koji je Dolores iskopala iz zemlje realan (baš kao što je realna i fotografija koju je iskopao Piter), ne ostaje nam ništa drugo nego da zaključimo da cilj misterioznog programera/ljubitelja Šekspirovih citata nije samo da “probudi” robote, dajući im tako uvid u sva krvoločna (zlo)djela ljudi prema kojima se iz dana u dan ponašaju domaćinski (ironija), ali i iskustvo konstantnog proživljavanja sopstvene smrti, nego i da ih, upravo kroz pristup ovim sjećanjima, motiviše na borbu. To bi onda značilo da bi se situacija za tren mogla promijeniti, te da će one pridošlice, poput Logana, koji u park dolaze kako bi zadovoljili svoje nadublje porive, iživljavajući se na svojim domaćinima do besvijesti, upravo ta zadovoljavanja niskih strasti u nekoj skorijoj budućnosti koštati.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.